Pratite nas

Parapsihologija

Misteriozna “Gumena jabuka” u Lijevču: SVAKOGA KO OTKINE SAMO LISTIĆ STIGNE NESREĆA, STEVAN POSTAO RAZROK

Published

on

Gumasto, vilinsko, alovito, zlo, patuljasto, zloćudno i čarobno drvo ili, jednostavno – stara jabuka. Ovako Lijevčani nazivaju divlju jabuku na desnoj strani puta Belušić-Oparić, na tromeđi katastarskih opština Oparić, Belušić i Brajnovac.

Kako god je nazivali, mještani ovoga kraja, ali i svi koji su čuli legende o njoj, zaziru od njene moći, klone je se i prilaze joj sa strahopoštovanjem, jer se boje njene ćudi. Smatraju je svetom.

Legenda o nesreći koja sustigne svakoga ko otkine makar i listić, toliko je rasprostanjena da je čak i jedna firma prilikom asfaltiranja odbila da iskrči drvo i “ispravi” put, već je asfalt na toj dionici prošao pored drveta, a krivina je ostavljena onako kakva je i bila. Pošto su se radnicima mašine neprestano gasile, kako se priča, shvatili su da tu nisu “čista posla” i drvo i krivinu ostavili na miru.

Kada je prije četiri godine jabuka počela da se suši, a potom se njeno stablo dvije godine kasnije bukvalno raspolutilo, mještani rekovačke opštine govorili su da to sluti na nesreću. Propadanje jabuke tumačili su kao nagovještaj vremenskih nepogoda, slabih prinosa, nesreća, pa čak i nekog raskola u Srbiji.

Kada se drvo osušilo počele su poplave, masovne nesreće, porodične tragedije…

“I stvarno”, pričaju naši sagovornici, a potom nabrajaju dešavanja. Naredne godine uslijedile su nezapamćene poplave u Srbiji, bila je to godina povećanja saobraćajnih nesreća, slijedeće godine drastično je porastao broj porodičnih tragedija i mafijaških obračuna, a potom su uslijedila razna dešavanja na političkoj sceni Srbije…

“Drvo zaobilazim u širokom luku, jer mi je još pradeda Dragoljub, rođen 1899. godine, rekao da se klonim, što je i njemu rekao njegov deda Milun, a to što se krošnja rascijepila predskazuje nešto”, rekao je Ljubiša Stevanović, rodom iz Oparića.

Zanimljivo je da je drvo ove godine “oživjelo”, a stablo zacijelilo. Levčani to opet povezuju s mistikom. Nataša Bogosavljević, rodom iz Oparića, radnica opštinske uprave, sakuplja narodne umotvorine i legende iz Levča.

“Raspuklo u narodu budi strah i zle slutnje, a olistalo novu nadu”, kaže Nataša.

Mještanin koji se odselio u grad pohvalio se kako će da donese granu. Krenuo je svojim automobilom, ali kada je htio da se zaustavi kraj jabuke, sletio je s puta. Nataša naglašava da je kolovoz bio potpuno suh.

Beograđani su odlomili granu i stradali
“Kada je prije nekoliko godina neko isjekao granu, Levčani su u krošnju stavili novac i ikonu, kao vrstu otkupa grijeha, a skrnavljenje drveta učinili su mladići koji su izašli iz džipa beogradskih registarskih oznaka i za njih se čulo da nisu dobro prošli”, zaključuje Nataša.

Goran Jovanović iz Bara kaže da Levčani još uvijek pronose priču o tome kako je knez Miloš, jašući konja, zastao da se odmori u hladu drveta. Čim je nastavio put, konj se sapleo i polomio prednju desnu nogu. Kažu da je tada rekao:

“Zloćudnog li drveta, ljudi. Nigdje ni rupe, ni rova, a konj mi slomi nogu”.

Hajduk Stevan je postao razrok od drveta
Postoji i legenda da je hajduk Stevan Jakovljević iz Belušića legao pod drvo da se odmori. Kada se probudio dugo nije mogao da otvori oči. Zbog spavanja pod zloćudnim drvetom ostao je razrok.
Priča se da je jedan Lijevčanin vraćajući se sa slave, pijan lomio grane drveta. Njegova djeca bila su nakaze. Prije dvadesetak godina drugi Brajnovčanin orao je blizu drveta. Čim je pošao kući traktor se prevrnuo, a on je poginuo.

“Lijevčani vjeruju i da je djevojka, koja je otkinula nekoliko listića, umrla na dan svoje svadbe”, ispričao nam je Jovanović.
Bilo kako bilo, vjerovali u legende o gumastom drvetu ili ne, tek ono je postalo jedna od prirodnih znamenitosti Levča.

Jabuka je visoka oko tri metra. Decenijama ne mijenja oblik, niti raste. Rađa svake druge godine sitan plod žute boje sličan jabuci, ali se niko nije usudio da ga okusi. Kora drveta je neravna, a lišće je zeleno čitave godine, kao da je riječ o četinaru.

Naziv je, vele, dobilo zato što se sječivo sjekire, kojom je neki seljanin htio da odsiječe stablo, od njega odbilo kao da je bilo od gume. (Naj portal)

Parapsihologija

Misterije i legende o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini: “Neka probaju da prenoće jednu noć…”

Published

on

Foto: PrtScr / Radiosarajevo.ba / Prisap, Vijećnica i Todorovo

Misterije i legende o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini: “Neka probaju da prenoće jednu noć…”

Ljude već stoljećima zanimaju, zabavljaju i straše priče o ukletim kućama, legende o duhovima…

Potrage za duhovima

Biznis ‘potrage za duhovima’, bez obzira što ga nauka i skeptici bez prestanka opovrgavaju, postao je jako unosan, a emisije o lovcima na paranormalno među najgledanijim su. Ed i Lorraine Waren bili su najpoznatiji lovci na paranormalno, sve do Edove smrti, a njihove ‘istrage’ o Amityvilleu, lutki Annabelle, te Connecticutu – priče su koje i danas straše mnoge.

Među danas najpoznatijim ‘lovci’ su Zack Bagans, Aaron Goodwin i Nick Groff koji imaju i emisiju Ghost Adventures (bez Groffa od 2015.), koja se emituje već više od decenije. Da ne spominjemo YouTube kanale, poput Nuke's Top 5, koji gledaju milioni ljudi.

Ni BiH nije imuna na ovakve priče, štaviše. Priče o vilama, prikazama, duhovima, drekavcima…sastavni su dio ovdašnjih legendi. Svako naseljeno mjesto ima svoje priče o jezivim kućama, ukletim haustorima (ul. Envera Šehovića u Sarajevu), jezivim tvornicama (Tuzla) i sl.

Vijećnica

Najpoznatije ukleto mjesto u BiH je – sarajevska Vijećnica. Ovu urbanu legendu prate navodne priče o ubistvima i samoubistvima. Bizarne nesreće, koje datiraju još od 1895, kada je konopac kojim se dizala kanta s malterom pukao, i kanta je u padu ubila jednog radnika.

Sljedeće žrtve su bile austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija, koji su ubijeni u blizini. U njoj se objesio direktor Narodne biblioteke BiH Vojo Kreco, nedugo zatim i Ksenija Karić. Polovicom sedamdesetih, službenik Branko Čulić je krenuo kući, ali je nezgodno stao na stepenicu, okliznuo se i udario potiljkom od stepenište Vijećnice. Kasnije se pričalo da je umro od srčanog udara.

Direktor Luka Đaković je umro prvog dana nakon što je prestao raditi u Vijećnici, dok je direktor Dževad Dautović poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu od posla do kuće. Portir Ilijaz P. je 1983, za vrijeme noćne smjene, ispucao devet metaka u svog najboljeg prijatelja Fatmira. Motive ubistva policija nikada nije rasvijetlila.

Pojedini tvrde kako se navečer u Vijećnici čuju jauci, galama i krikovi, te da se iznad postavljenih eksponata pojavljuju sjene, koje nestaju u mraku iza stubova u središnjoj auli.

Ipak, vrijedi istaći da se u pisanim izvorima o prošlosti Sarajeva, Vijećnica, kao ni drugi objekti, ne spominje kao mjesto obilježeno nekim prokletstvom. U knjizi Sarajevo od svog postanka do danas, koju je 1894. godine u Požarevcu objavio srbijanski kvaziistoričar Mita Živković, spominje se tek prokletstvo bačeno na Sabornu pravoslavnu crkvu. Međutim, usmena predanja i legende o Vijećnici postoje i izuzetno su živa.

Jedno od objašnjenja veže se za predaju žrtve. Kada su građeni temelji Vijećnice, kako kažu ljudi skloni sujevjerju, nije puštena krv (obično se zakolje ovan).

Todorovo

Stari grad Todorovo, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, moglo bi da postane inspiracija za film, zbog “kuće zlih duhova”, pored koje mještani ne žele ni proći. Todorovčani vjeruju da je kuća ukleta zbog mračne prošlosti…

Mještani Todorova, kraj Velike Kladuše, tvrde da se noću iz “uklete kuće” čuju zastrašujući krici i stravični jauci. U njenoj blizini, navodno, kvare se tehnički uređaji, telefoni i slično. Mnoga vrata i prozori kuće su zatvoreni daskama. Legenda kaže da je na tom mjestu bilo groblje. Krajem 19. vijeka muslimanski imami planirali su da sagrade školu. Hodže su raširili šatore, proveli na tom mjestu nekoliko noći, a onda su iznenada u tišini i vidno uznemireni zauvijek otišli iz Todorova.

Prva kuća na “ukletim temeljima” sagrađena je početkom prošlog vijeka, govorio je najstariji meštanin, 81-godišnji Kadir Ibričić. Srušena je u Prvom svetskom ratu, da bi krajem Drugog svjetskog rata gorila do temelja. “Tokom Drugog svjetskog rata imanje je kupio Husein Bašić i na istom mjestu podigao novu kuću. Ni ona nije bila dugog vijeka i do temelja je izgorila”, govori Kadir Ibričić.

Nakon što je opet sagrađena i namještena, tokom rata u BiH vojnici su zauzeli to područje i iz kuće odnijeli nameštaj i porazbijali stakla. Dugo se niko tu nije uselio, niti je tu prenoćio zbog priča o prokletstvu tog mjesta.

Livno

Na petnaestom kilometru od Livna prema Bihaću, sa desne strane magistralnog puta na lokalitetu sela Prisap, nalazi se kuća na osami koju je narod nazvao kućom strave i užasa. Zbog priče kako se iz ovog napuštenog objekta čuju jezivi krici, lupnjava i dječiji plač, livanjsko selo Prisap je godinama na meti medija i znatiželjnika. Dok “nevjerne tome” smatraju kako je ljudska mašta isprela cijelu priču oko “prnjavorke”, kako još nazivaju ovu kuću, svedoci lakonski uzvraćaju: “Neka zanoće jednu noć i sve će se samo kazati!”

U Beču živi i radi hodža Aga rodom iz Podrinja: SMATRA SE NAJJAČIM BORCEM PROTIV MAGIJE I DŽINA

Među prvima koji su uvjerili u sablasne pojave bile su izbjeglice koje su u minulom ratu našle u kući privremeno utočište, a kasnije i njeni privremeni (pod)stanari, koji nisu vjerovali“došljacima”. Prema kazivanju “osvjedočenih” u gluho doba noći s tavana su dopirali jezivi krici, a iz zidova je ozvanjao dječiji plač. Do jutra, nije prestajalo lupanje na vratima i prozorima. Lupkanje se čulo i ispod poda i sa plafona.

Strah je brzo iseljavao i slučajne prolaznike i lutalice koji bi potražili konak. Mještani sela Prisap vele kako se u kući niko nije dugo zadržavao, “bižalo se od nje ko đavo od križa, a ko će mu ga znati zašto”. Pod krovom ove misteriozne kuće nije se dugo zadržao ni njen vlasnik Marko Marčenko iz Prnjavora, koji danas živi u Njemačkoj. Znano je da je kući prodavao, ali čim bi kupci doznali za priču, odustajali su.

Dok priče o “ukletoj kući” iz Prisapa kolaju “svitom”, poprimajući neke dodatne motive, mještani ovog malog livanjskog sela ukazuju na narodnu predaju koja kazuje kako je na mjestu “prnjavorske kuće” bilo staro groblje.

Kuća strave

Bilo kako bilo, ovo mjesto je godinama mamac za znatiželjnike, ali i novinare, među kojima je jedan ustvrdio kako mu je “zakazao” fotoaparat. “U ispravnom fotoaparatu sam imao nove baterije, ali jednostavno nisam mogao snimiti niti jedan detalj vezan za kuću strave”, zabilježio je u svojoj reportaži. Mještani smatraju kako u “lovu” na misterije možda jedino ima štete vlasnik “kuće strave”, dok se ovakvim pričama selo zabavlja.

Iako mještani opovrgavaju istinitost priče kako je “ukleta kuća” krivac za smrt dva vojnika u minulom ratu, koje je nakon nekoliko prespavanih noći u “prnjavorskoj kući” zadesila nesreća, priča se kako je jedan vojnik izvršio samoubistvo, a drugog je ugrizla zmija, zbog čeka je preminuo.

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending