Pratite nas

Sudbine

Efendija osvaja modne piste: UPOZNAJTE MIRZU EF. DELIĆA KOJI SE BAVI MODELINGOM

Published

on

Vinkovački glavni imam Mirza ef. Delić (36) u slobodno vrijeme bavi se modelingom. Nakon što su osvanule njegove prve modne fotografije, ne prestaju mu stizati ponude za saradnju
Mladi crnokosi muškarac prodorno plavih očiju izašao je iz džmije u Vinkovcima, skinuo svoje crno džube i svečanu kapu ahmediju, odjenuo košulju, cipele, navukao sako i krenuo niz ulicu. Njegovi Vinkovčani su ga sa poštovanjem pozdravljali “es-selamu alejkum” jer ga dobro znaju, dečko je to rođen i odrastao u Novom selu, vinkovačkom predgrađu, od poštenih radišnih roditelja i brata hrvatskog branitelja piše 24sata.

Jedno vrijeme je danas glavni vinkovački imam 36-godišnji Mirza ef. Delić igrao fudbal u lokalnim klubovima

“Odgojen sam u tradicionalnoj porodici, ali ne toliko da bih kao klinac želio biti hodža, nisam osjećao božji poziv i slično. No kao vjernik mislim da ništa nije slučajno. U vrijeme kad sam se trebao opredijeliti za svoj životni put već sam upisao tehničku školu u Vinkovcima. Tih su dana u vinkovački mesdžid (džamija bez minareta) došli sadašnji muftija i njegov zamjenik koji su putovali u Sarajevo. Oni su me pitali o planovima za školovanje, da li bih želio doći njima u Zagreb, ponudili su mi stipendiju i internat. Zvučalo mi je zanimljivo. Došao sam na treći ispitni rok, prošao i ostao u Zagrebu. Tako je krenula moja priča – govori vinkovački glavni imam Mirza ef. Delić, koji je svoju vjersku službu preuzeo 2007. godine, otkad vodi Medžlisu Vinkovci. Naime, nakon srednjoškolskog školovanja u Zagrebu završio je Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i vratio se u Vinkovce.

“Imao sam tad 21 godinu i bio sam obični imam. Onda sam 2013. godine postao glavni imam za Medžlis Osijek i Vinkovci. To je trajalo jedan mandat jer sam se morao povući zbog bolesti, a službu u Osijeku nastavio je mladi kolega. Naime, krajem 2018. sam dobio jaku gripu zbog koje sam 15 dana bio na intenzivnoj njezi u bolnici. Jedva sam se izvukao jer je virus gripe ušao u srce i uništio mitralne zaliske. Završio sam u bolnici Dubrava u Zagrebu na otvorenoj operaciji srca. Oporavak od toga bio je bolan i dugotrajan. Pao sam na 60-ak kilograma, atrofiranih mišića i išao dan po dan – prisjeća se Mirza najgoreg perioda u životu.

Nakon operacije liječnici su mu rekli da je rok trajanja operiranih srčanih zalistaka ograničen i da mora živjeti u skladu s tim saznanjem. To je bio trenutak kad je Mirza odlučio da ni jedan dan života više neće potrošiti uzalud.

“Zapravo sam shvatio da moram živjeti malo i za sebe. S obzirom na to da muslimanska vjera svojim svećenicima dopušta da imaju privatan život odvojen od službe, odlučio sam si život ispuniti i aktivnostima koje me čine sretnim. To su sport, odnosno malo vježbanja u teretani, plivanje na koje moram zbog zdravlja, jedna zezancija s ekipom zvana natjecanje u bacanju koplja, što vjerojatno radimo pogrešno, ali nas zabavlja, i modeling do kojega je došlo slučajno i spontano da ni sam ne znam što se dogodilo.

Naime, tokom jedne šetnje s prijateljima malo smo se fotografirali po gradu želeći zabilježiti zajedničko druženje. To su bile spontane fotografije u ležernom izdanju. Prijateljica je primijetila da imam dobar ‘gard’ pred objektivom i ubrzo je uslijedio dogovor za fotografiranjem u odijelu jednog modnog brenda. Nakon tih fotografija koje su objavljene na portalima i mom osobnom profilu, uslijedili su pozivi iz Italije, čak i Bangladeša s ponudama za modeling. Reakcije na fotografije bile su pozitivne i iznenađujuće. Malo sam time zatečen jer nikad nisam mislio da bih se time bavio iako moj vjerski poziv to ne brani jer u islamskom svjetopogledu etika podupire estetiku. Dakako, nemam nikakvu namjeru ostaviti svoj posao – kroz smijeh kaže imam Mirza.

Nisu ga, kaže, iznenadile i neke začuđujuće poruke jer javnost hodže uvijek zamišlja kao stare i ozbiljne ljude.

“Inače je percepcija ljudi da se vjerski službenici moraju ponašati na službenički način i u radno i u svoje privatno vrijeme, kao da nemaju pravo na svoje hobije, zabavu, ljubav prema umjetnosti, sportu pa, eto, i modelingu možda. Često mi se događa da uđem u prostoriju gdje ljudi očekuju hodžu, a potom svi utihnu začuđenih pogleda, u nevjerici, jer očekuju starijega gospodina sijede brade s trbuščićem – dodaje Mirza koji se u svojoj svakodnevici druži i sa svećenicima drugih vjeroispovijesti s obzirom na to da je u takvoj sredini i odgajan.

Upravo to ga je motiviralo da upiše još jedan fakultet, Evanđeoski fakultet u Osijeku i specijalizaciju kršćanske teologije koju upravo završava.

“Bio sam prva poratna generacija u Vinkovcima. Nije mi tad bilo lako, iako su moj brat i otac bili u obrani Hrvatske. Bio sam jedini musliman među 600 nemuslimana u vrijeme kad su moja dva naroda međusobno ratovala u Bosni. Osam godina sam išao paralelno na katolički i islamski vjeronauk, svojim izborom. Još tad sam razmišljao kako bi bilo lijepo da jedan svećenik poznaje i islam kao vjeru te njegove običaje i kulturu.

Potražio sam pomoć od svećenika u smislu da me podrži i pomalo zaštiti od pojedinih kolega koji su se sprdali što sam musliman, no to nije palo na plodno tlo iako se on uvijek čudio što musliman na satu katoličkog vjeronauka jedini u razredu zna teorije dogme. Tad sam odlučio da ću, ako krenem tim putem u životu, ja biti prvi koji će objediniti dvije vjere, pokazati da se to može i da bi bilo dobro imati takve osobe – kaže Mirza dodajući kako je, odlučivši se na taj studij, za neke muslimane bio izdajnik, a za neke kršćane špijun.

No to ga nije obeshrabrilo jer je odmah dobio i poziv za doktorat na jednom njemačkom fakultetu te ponudu da ostane kod njih raditi kao profesor.
“Živim u maloj sredini gdje to nije baš prepoznato i postoji mogućnost da moje nastojanje bude uzaludno, no nadam se da će mi biti pružena prilika da ljudima ponudim nešto novo – dodaje Mirza, koji uskoro brani specijalistički rad inspiriran filozofom Friedrichom Nietzscheom.

On je kao filozof bio najveći protivnik kršćanstva i želio sam se uvući u njegov ‘mozak’, saznati zašto je toliko bio ogorčen na kršćanstvo te kao musliman braniti kršćanstvo od filozofskog nihilizma. To je samo po sebi neobično i čudno, a sve što je takvo mene privlači – dodaje imam Delić ističući kako dvojakih vjerskih učitelja nema u Hrvatskoj. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending