Pratite nas

Sudbine

Hikmet i Kasim, legende iz Bosanske Gradiške: PROFE, UDARNICI, ŠAHISTI, HRONIČARI SA OBALA SAVE

Published

on

U gotovo svim volonterskim akcijama u Bosanskoj Gradiški, od uređenja grada i savske obale i izgradnje sportskih terena, do sakupljanju pomoći za stare i siromašne, učestvuju Hikmet Hadžialagić (84) i Kasim Dubičanac (86), ugledni profesori u penziji. Svojim primjerom oni motivišu na akciju sugrađane svih generacija, vjera i nacija.

Oni su i hroničari grada na Savi o kojem su napisali nekoliko knjiga, sakupili mnoštvo starih fotografija, zabilježili svjedočenja o savskim mlinovima, davnašnjim gradskim ulicama, preduzećima kojih više nema, o čuvenim fudbalskim utakmicama i bivšim fudbalskim asovima, koji su nekad bili prve gradske face, piše Srpskainfo.

Hikmet i Kasim najveći dio dana provode zajedno, istražujući gdje bi još mogli organizovati neku akciju, nešto popraviti i uljepšati. Za svoj rad dobili su više društvenih priznanja od gradske uprave, javnih ustanova i građanskih udruženja.

Ova dvojica vremešnih pregalaca, kako to često kažu za sebe, poznaju se od djetinjstva, a godinama su radili u istoj školi, gradiškom Školskom centru. Hikmet je bio direktor, a Kasim profesor mašinstva.

“Kao i profesor Dubičanac, i ja želim da pomognem mladima, da oni nastave njegovati iste vrijednosti, uz koje smo mi stasavali, a to su društvena angažovanost, stalno učenje, unapređivanje i sebe i zajednice, međusobno razumijevanje, humanizam i tolerancija”, kaže Hikmet Hadžialagić.

I dodaje da bi svaki intelektualac, svaki čovjek, bez obzira na profesiju, mjesto boravka, sredinu ili životnu dob, trebao da, kroz njegovanje ovih vrijednosti, pronađe puni smisao svog djelovanja.

Iako uveliko gaze devetu deceniju, mnogi bi im mladići pozavidjeli na energiji. Bore se da Bosansku Gradišku učine boljim i ljepšim mjestom za život, za sve ljude. A žele i da svaki putnik, koji jednom dođe u njihov grad, poželi da se opet se vrati.

“Zahvaljujući sadašnjoj vlasti, u posljednjih nekoliko godina Gradiška je dobila ljepši, ugodniji izgled. Izgrađeni su sportski objekti, društveni domovi, infrastruktura, uređeni parkovi i trgovi. Bila bi šteta da te mogućnosti ne koristimo, kako bismo omladinu usmjerili u dobrom pravcu”, objašnjava Hikmet Hadžialagić.

Ali, to nije sve. Mada ne bježe od lopate i ašova, često se prihvate i olovke. Sakupili su građu i objavili knjigu o mlinovima na Savi, te monografiju o fudbalu u Bosanskoj Gradiški.

“Sada prikupljamo podatke o privredi u rodnom gradu, o nastanku i razvoju preduzeća, u kojima je nekad radilo 14.000 radnika. To isksutvo može biti korisno i za sadašnje vrijeme”, kaže Hikmet.

Potom nas, pričom, on i Kasim vode u područje u koje su najviše upućeni, u prosvjetu. Kako su škole i školovanje izgledali nekada, a kakva je situacija danas? To je još jedna tema sa kojom se dvojica iskusnih prosvjetara žele pozabaviti.

“Žao mi je što se danas malo ili gotovo nikako ne koriste iskustva bivših prosvjetnih radnika. Autoritet profesora je urušen, a najviše ga je urušio loš materijalni položaj. Sada je primarna borba za ekonomski opstanak”, smatra Kasim Dubičanac, nekad ugledan, strog ali pravedan profesor kojeg i sada, sa poštovanjem, pominju njegovi bivši učenici.

Hikmet i Kasim mnogo vremena provode na stadionu FK „Obradovac“, na mjestu gdje je donedavno bila obična, pusta livada. Sada je to stadion sa tribinama, a njih dvojica su i fizički radili tamo.

Hikmet i Kasim su pokrenuli međunarodni Šahovski turnir “Remzo Suhonjić”.

“Remzo je bio ugledan ljekar, sportista, društveni aktivista i mi smo time htjeli da u ovom gradu čuvamo uspomenu na njega”, podsjeća Hikmet na prijatelja i aktivistu koji je preminuo prije nekoliko godina.

Dvojica profesora su inicirali i postavljanje spomen ploče bivšim fudbalerima “Kozare”, koji su poginuli prije pola vijeka, kada su putovali na utakmicu u Kotor Varoš. Založili su se i za pisanje knjige o bivšem fudbaleru Asimu Hadžialagiću, jednom od najboljih u historiji gradiškog kluba. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending