Pratite nas

Sudbine

Ruskinja i Ukrajinac se vjenčali u Podgorici: KUM IM BIO BOSANAC

Published

on

Ilija Kudrijacev i Marija Solovjeva upoznali su se u tada već okupiranoj Ukrajini – to nije bila prepreka za njihovu ljubav U tada već okupiranoj Ukrajini prije nekoliko mjeseci Ilija i Marija nisu ni slutili da će vječnu ljubav jedno drugom obećati u glavnom gradu Crne Gore. Dvadesetpetogodišnji Ukrajinac i devetnaestogodišnja Ruskinja upoznali su se u Sevastopolju, a vjenčali jučer u Podgorici.

Kum je bio Banjalučanin Nedeljko Radišić u čijem apartmanu u Sutomoru Ilija Kudrijacev i Marija Solovjeva borave. Kuma, također Ukrajinka koja je došla s djecom, jer je suprug morao ostati u Ukrajini.

Ilija i Marija ne kriju sreću što su se na zajednički život, ljubav i poštovanje, obavezali baš u Podgorici.

’’Ilija živi u Sevastopolju, ja sam došla u taj grad u trenutku kada je Ukrajina već bila okupirana. Tamo smo se i upoznali. Nismo očekivali da ćemo se vjenčati u Podgorici. Sretni smo što brak možemo sklopiti u miru ovdje, gdje možemo biti opušteni i spokojni, relaksirani od svih drugih političkih događaja’’, kazala je Marija.

Da li će Crna Gora i postati njihov dom, još nisu sigurni.

’’Oko dvije nedjelje smo u Crnoj Gori. Za sada još uvijek ne znamo gdje ćemo živjeti, ali ovdje nam se mnogo dopada. Ne osjećamo da postoji netrpeljivost između Rusa i Ukrajinaca u Crnoj Gori’’, ističe Ilija. Bez obzira na to koju će zemlju izabrati za budući zajednički život, jedno je izvjesno – u Crnoj Gori će provesti medeni mjesec, objavile su Vijesti.me..

Ovdje se, kako uz osmijeh kažu, osjećaju slobodno i sigurno.

’’Naravno da se osjećamo slobodnije nego tamo odakle smo došli. Zahvalni smo crnogorskom narodu na gostoprimstvu. Ne moramo da razmišljamo koje smo nacionalnosti i državljanstva. Možemo prosto da ostvarujemo naše planove i da volimo jedno drugo’’, dodaje mlada Ruskinja.

Ilija i Marija se nadaju sretnijim vremenima, sporazumnom i mirnom završetku ratnih dešavanja. Nadaju se i da će što prije moći da vide svoje porodice.

’’Moj otac je u Ukrajini. Brinem za njega, ali sam siguran da će biti sve u redu. Ne želim da se proliva krv. Želim završetak rata i nadam se miru u svojoj zemlji’’, priželjkuje mladoženja.

Sloga i poštovanje, kažu mladenci, jedini su ključ za održavanje dobrih međuljudskih i međunarodnih odnosa. Ilija i Marija jedino rješenje vide u pomirenju ova dva naroda.

’’Mi glasamo za mir. Želimo da ne bude rata i da svi žive na zemlji bezbrižno. Nadam se miru u Ukrajini, da se svi vole i ponovo budu sretni’’, svojim sunarodnicima poručuje mladi bračni par, (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending