Pratite nas

Zanimljivosti

Vrijeme da se počnu šamarati pojedini muškarci: NE POSTOJI DEKOLTE KOJI KAŽE “PIPAJ ME”

Published

on

Juče sam na jednom portalu pročitala da je jedan pripadnik naše policije pijan pipkao stjuardesu dok je bio na službenoj dužnosti. U avionu, razumije se.

Kao da je bitno naglašavati da je bio na dužnosti, pijan i da je ona bila stjuardesa. Žene se ne pipkaju. Osim ako to same ne žele. Ali, znaš ono, stjuardesa je „konobarica“ u avionu. Obično se*si obučena. To ti valjda kao muškarcu daje pravo da je pipaš.

Reći ću vam nešto o sebi, zato što mi je tako najlakše da vam pokažem poentu. I najličnije je. I najviše me boli i tangira.

Grudi su mi porasle u petom razredu. Kada su dječaci u pubertetu, to im je i više nego dovoljno razloga da postaneš predmet njihove žudnje. Meni se sva ta pažnja koje su moje grudi imale uopšte nije dopadala. Nosila sam bratove široke majice, hodala pogrbljenih ramena, kao da su moje grudi bile nečije tuđe i nešto zbog čega bi trebalo da se stidim.

S godinama smo se moje grudi i ja zavoljele, pa sam tako prestala da ih sakrivam. Moje sise su bile moja stvar. To što nosim majicu sa dekolteom, a budimo realni kada imaš sise svaka majica sa izrezom je dekolte, ne daje nikome za pravo da mi dobacuje na ulici.

Doživjela sam to milion puta. Smijala se. Doživjela sam da je djevojka ošamarila dečka jer se okrenuo i gledao u moj dekolte. Doživjela sam da me smatraju jeftinom. Da zbog mojih grudi misle da spavam tek tako sa svima i da je dovoljno samo da pitaju.

Zašto muškarci misle da mogu da tako razgovaraju sa nama, ako smo u kratkoj suknji, ili majici sa dekolteom? Zašto je garderoba mjerilo nečije „čestitosti“? I ove zakopčane do grla se jebu. I varaju. I imaju điđđi miđi usput. I sa strane. Nema to veze sa tim kakvu majicu nosiš, već sa tim kakav si čovjek.

Da li žene dobacuju muškarcima na ulici? I kako bi se oni osjećali da ih svedemo na isključivo se*sualno? Reći će neko da je to san svakog muškarca, a ja ću reći da svako od nas u nekom trenutku poželi da neko u njemu vidi više od guzice i sisa.

Doživjela sam nekoliko puta da su muškarci sa kojima sam se družila u nekom trenutku od mene poželjeli više od prijateljstva. Osjećala sam se prevarenom i krivom. Oni su za mene bili potpuno aseksualna bića, drugari. Kao što nisam željela da spavam sa svojom drugaricom, tako nisam ni sa njima.

Doživjela sam nekoliko puta da se sredovječni muškarci okreću za mnom na ulici. I nisam se osjećala ni poželjnom, ni se*si, već ljutito. Odakle im pravo? Tim muškarcima svaka žena mojih godina je sedmica na lutriji, i nisam se zbog toga smatrala poželjnom, smatrala sam njih jadnim.

Doživjela sam da mi sviraju iz auta potpuni stranci. I zašto ljudi misle da je to kul i kulturno? I šta muškarci sa tim hoće da ti kažu?

Na keraju, doživjela sam da me prijatelj mog djeda dok sam ja imala sedamnest godina uhvatio za grudi. Osjećala sam se prljavo i jadno. Krivo. Proklinjala sam te proklete grudi. Gurnula ga, pobjegla glavom bez obzira i plakala svojoj drugarici. Dugo.

Takav osjećaj vlastite bespomoćnosti sam osjetila još jednom kada me je potpuni stranac na ulici uhvatio za grudi i pobjegao. Nekoliko godina kasnije. Tada sam prvi put poželjela da ozbiljno naudim nekome.

Zašto su pojedini muškarci takvi bolesnici? Čime to sebi u glavi opravdaju? I zašto je svaka žena sa sisama automatski žena lakog morala koja od tebe i ne traži ništa drugo već da je pipaš.

Jednom su mi rekli da to sama tražim. Kao da ja ne umijem da govorim i tražim, što mi se traži.
Tako i baja. Na službenoj dužnosti, odlučio da se zabavi, pipajući stujardesu. I u Srbiji već famozni načelnik opštine koji je uznemiravao drugu uposlenicu. Kažu drugi pripadnici muškog klana (bavili su se istraživanjem njenog FB profila) sama je to tražila jer se provokativno oblačila na posao.

Ja imam pravo da te provociram kako hoću. Dok god ti ne kažem da to želim, ti nemaš pravo da me pipaš. Ni mene, ni bilo koju drugu ženu na planeti. To je toliko prosto da ne vidim šta tu ima biti nejasno. Žena možda da stoji i gola, ti nemaš pravo da je diraš. Ako ti nije dozvolila.

Za mene se*s nije nikakav tabu. Obožavam i da se šalim. Sa svojim vršnjacima. Nikako ne sa muškarcima gotovo duplo starijim od mene, jer je nekako ljigavo i degutantno.

Da li se muškarci trude da nas svedu na isključivo se*sualna bića jer misle da će oni tako biti vrijedniji ili misle da će nama biti poželjniji. Ne znam. Da li možda žele da nas obezvrijede i da nam time pokažu kako nikakve druge vrijednosti i nemamo.

Ne znam ni to. Ali, neko bi zaista trebao početi šamarati pojedine muškarce. (Naj portal)

 

Zanimljivosti

VIDEO Slučajni susret otkrio zanimljive detalje: Koji Sarajlija je najmlađi taksista u Evropi

Published

on

Edin s našim novinarom Batom Šišićem

Mjesec je novembar, a u Sarajevu pao prvi snijeg. I, kako obično biva sa vremenskim nepogodama veći dio građana koristi usluge taksista grada Sarajeva. A takom mog kratkog boravka u Sarajevu bio sam i ja njihov potrošač.

Osmijeh od uha do uha

Iskreno, obično se ne vozim Sarajevo taxijem iz nekih mojih prijašnjih loših iskustava sa tom firmom. Ali, ovaj put mi se mnogo žurilo i nisam birao, a prvi taksi koji sam zaustavio bio je upravo Sarajevo taxi. I, tako sjedam u auto, a odmah po ulasku dočeka me osmijeh vozača, kako se kaže u narodu, od uha do uha. Dečko jako mlad, veseo, komunikativan.

Pruža ruku da se upoznamo i reče da se zove Edin Čaušević. Vidio sam da je po godinama veoma, veoma mlad, pa moja novinarska znatiželja nije mi dala mira, pa ga upitah za godine. I, tako započe naša veoma zanimljiva komunikacija.

– Ja sam najmlađi taksista u Sarajevu, ako ne i u BiH ili bolje rečeno u Evropi. Imam samo 19 godina i naslijedio sam zanimanje moga oca, koji je bio dugogodišnji taksista u Sarajevu. Ustvari ovo je porodišni posao i naša porodična tradicija. Ima još mladih taksista, ali ja sam opet najmlađi od njih, jer ta neka starija generacija i generacija mog oca polagano odlaze u penziju, pa mi djeca preuzimamo. Nastavljamo zanimanje i posao kojim su se oni bavili. Moram da kažem da se mi mladi taksisti svi držimo zajedno, pazimo jedni na druge – rekao nam mladi Edin.

Njihovo dijete

Kako su te prihvatili stariji taksisti?

– Veoma, veoma lijepo. Mog tatu su svi poznavali i poštovali, ustvari prihvatili su me kao da sam njihovo dijete, što realno i jesam. Veoma često me kontaktiraju, nude pomoć pitaju me da li znam sve ulice, kako se općenito snalazim u poslu. Ali, mi ove mlađe generacije više sa tim nemamo problema, svi imamo ove pametne telefone, aplikacije. Jednostavno posao taksiste je veoma, veoma zanimljiv.

 

Po ulasku odmah sam primijetio da si veoma komunikativan, nasmijan.

– Iskreno taksisti su ogledalo svakog grada, ambasadori svakog grada. Jer svaki stranac koji dođe u grad većinom sjedne u taksi i, prvi njihov susret sa nekim recimo iz Sarajeva je upravo vozač taksija. Jednostavno taksista stvara prvi utisak o jednom gradu. Ja govorim više stranih jezika tako da mi je to jedna olakšavajuća okolnost po pitanju ovog posla i komunikacije sa ljudima.

Edin Čaušević osim što vozi taksi, uporedo sa poslom je i student.

– Da, tako je. Studiram informatiku, softverski inžinjering je bio moj izbor. To je ono što ima smisla uz ovaj posao koji radim. Jer u ovom poslu sam slobodan, nemam ograničeno vrijeme, tako da mogu da studiram.

Student Informatike

Kada završiš studij da li ćeš se nastaviti baviti taksijem?

– Jedno sigurno znam, da porodični posao neću ostaviti, ali vidjet ću šta će mi još život donijeti i gdje će da me odvede. Sa informatikom se može raditi iz svakog dijela našeg lijepog Sarajeva, tako da nismo ograničeni sa mjestom gdje se u tom trenutku nalazimo. A, meni je to veoma bitno da imam tu neku slobodu, koja meni mnogo znači.

Na pitanje da li je teško biti taksista u Sarajevu, Edin je odgovorio:

– Za mene zaista nije, jer mi svi mladi, pa tako i ja puni smo energije, elana. Meni se lično sviđa što upoznajem nove ljude, jedino je saobraćaj u Sarajevu malo specifičan. Ali, za mene je Sarajevo super u poređenju sa drugim gradovima u Evropi i regionu.

Da li se plašiš noćne vožnje, da li je bilo neprijatnih situacija?

– Da budem iskren, kako ja tako i moje kolege, mislim na ovu mlađu generaciju, mi baš biramo. Izbjegavam ili izbjegavamo da vozimo ljude koji su pijani ili pod dejstvom nekih od zabranjenih supstanci. Za sada zaista nisam imao nikakvih neugodnih situacija. Nekad ljudi to pogrešno shvate, ali zbog moje ili naše sigurnosti mi zaista biramo u trenutku koga ćemo da primimio u auto.

Siguran sam da je mnoge od vas koji ste ovo čitali, dirnula ova iskrena priča veselog i mladog sarajevskog taksiste Edina Čauševiča, čiji broj vozila je je 309 Sarajevo taksi.

Svaki nepoznati putnik, stranac koji uđe u njegov automobil shvatit će odmah koliko je Sarajevo, koliko je Bosna i Hercegovina gostoljubljiva zemlja i zemlja sa dosta mladih i veoma pametnih i talentiranih ljudi.

Bato Šišić (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending