Pratite nas

Sudbine

Kardinal Vinko Puljić iznosi bolne sarajevske ratne priče: ČIKO, ZABORAVIO SI MOJU NOGU

Published

on

Istorija je zabilježila da je u vrijeme rata u BiH opsada Sarajeva trajala 1.425 dana. Počela je 5. aprila 1992. godine, a okončana je 29. februara 1996. godine. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima.

U te četiri godine nije bilo dana da nije bilo ubijenih ili ranjenih Sarajlija. Jedan od “težih” sarajevskih ratnih dana dogodio se 5. februara 1994. godine kada je od granate ispaljene sa okolnih brda na pijaci Markale smrtno stradalo 68. A ranjeno 142 građana. Bio je to jedan od dva masakra upravo na ovoj pijaci.

Povodom Dana sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u ratu od 1992. do 1995. godine i 28. godišnjice maskra na Markalama u Narodnom pozorištu Sarajevo održana je komemorativna sjednica, na kojoj je veoma potresnim riječima govorio kardinal Vinko Puljić .

Puuljić je rekao kako sjećanjem na one kojima je nasilno oduzet život, ranjene, gajimo kulturu života, istovremeno se suprotstavljajući onima koji su agresorskim silama širili “kulturu smrti”.

“Rado sam prihvatio ovaj poziv, jer u sebi osjećam ljudski i vjernički dug prema svima koji su stradali u nemilom ratu. Bio sam svjedok brojnih događaja i nosim sve to u svom srcu – rekao je Puljić.

Naglasio je značaj poštivanja žrtava, posebno onih čiji je život nasilno prekinut radi nečije mržnje, jer iza svake te žrtve nečije srce krvari, trpi i žaluje.

“Svjedok sam tolike krvi i tolikih suza, jako bih volio na neki način, na zalazu svog poslanja, da izgradimo mentalitet poštivanja žrtava, poštivanja grobova pokojnika, zaustavimo manipulaciju s pokojnima i mržnju kroz rušenje grobova i spomenika. Sve su povijesne kulture znale poštovati groblje, volio bih da i današnja izgradi taj osjećaj – dodao je Puljić.

Prisjećajući se momenata iz perioda opsade grada Sarajeva, Puljić ističe kako je upamtio događaj kada jedno malo dijete ranjeno na Dobrinji, a otac ga donio bolnicu, dijete je umrlo.

“Otac s boli u srcu izriče dostojanstvenu riječ, ne proklinje, i kaže: “Stići će ga suza moga djeteta”. Duboko mi se usjekla ta riječ oca koji je mrtvo dijete držao u rukama, jer ga je zločinac ubio – kazao je Puljić.

Prisjetio se i momenta kada je čovjek u jednom od sarajevskih masakara podigao dijete koje je u izgubilo nogu. Puljić je kazao kako noćima nije spavao nakon što je čuo to dijete kako izgovara:

“Čiko, zaboravio si moju nogu”.

“Želim podijeliti izraze dubokog poštovanja svima kojima je nasilno život prekinut, jer je vladalo ludilo rata. Zato ne mogu razumjeti ovo ozračje tvrdoglavosti, isključivosti, ne samo kod nas u BiH nego u cijelom svijetu. Oni koji rat zakuhavaju, oni će leđa sačuvati, a mali čovjek će biti žrtva mržnje. Samo budala može želiti rat – rekao je Puljić.

Ispričao je kako je tokom opsade u jednom momentu osjetio opasnost da će, kako je rekao, “psihički puknuti”, pa je zamolio da ga odvedu u bolnicu.

“Došao sam u bolnicu, svi su sjedili na hodniku, jer nisu smjeli biti u sobama radi granatiranja. Došao sam do jednog bolesnika kome je granata odnijela pola glave. Upitao sam ga – ljudino, kako si. On mi je odgovorio: “Evo dobro, još sam živ”. Ja sam se tada stresao, to me izliječilo. Vratio sam se kući zahvaljujući Bogu, ti si čitav, još možeš hodati, možeš misliti, nemaš razloga kukati. Zato sam ponovo stekao snagu da se nosim sa izazovima života – zaključio je Puljić. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending