Pratite nas

Sudbine

Humano srce Lejle Ćorović i njenog supruga: UMJESTO GALA SVADBE, NOVAC PODIJELILI SIROMAŠNIM ZEMLJACIMA U CRNOJ GORI

Published

on

Podgoričanka Lejla Ćorović (25) i njen suprug, koji žive i rade u Južnoj Karolini u Americi, odlučili su da novac namijenjen za svadbeno veselje potroše na najbolji mogući način. Oni su taj novac podijelili su ga siromašnim porodicama u rodnoj Crnoj Gori.

Ona i suprug su, kako kaže, shvatili da u Americi razmišljaju o luksuzu, dok neki ljudi u Crnoj Gori nemaju novca za osnovne životne namirnice.

“Ideja da doniramo novac rodila se tako što smo pratili dešavanja kod nas, gdje je dosta ljudi izgubilo posao, što zbog pandemije, što iz drugih razloga. A i kako se bliži zima, koja dodatno otežava život i kućni budžet, odlučili smo se da ne razmišljamo o ekstra luksuzu već da novac doniramo nekom ko nema ni za osnovne potrepštine”, rekla je Lejla.

Kaže da je suprug za “najvažniji dan” planirao neki jednostavan banket, u vidu ručka sa najbližima, dok je ona bila za veliku svadbu na nekom brodu. Ipak, od te ideje se odustalo radi višeg cilja, pa je tako ovaj mladi par usrećio nekoliko porodica u Crnoj Gori. A rođaci u domovini pomogli su im da novac ode u prave ruke.

“Naša familija nam je najviše pomogla u vezi sa informacijama o tome ko teško živo i kome je potrebna pomoć. Kako su bili na terenu, trudili su se da direktno uruče novac onome kome treba da bude uručen. Gledali smo da to budu porodice u kojima ima više maloljetne djece. Među njima su i djeca koja nemaju jednog ili oba roditelja”, istakla je ova Podgoričanka.

Ubrzo su supružnici objavili post na Instagramu, kako bi novac mogli da daju još dvjema porodicama.

“Javile su se osobe koje znaju za materijalno ugrožene porodice i time nam pomogle da zaokružimo budžet”; navela je Lejla.

Supružnike je inspirisala priča o djevojci koja se odrekla toalete za matursko veče kako bi novac dala u humanitarne svrhe.

“Puno mi je srce i sretna sam što smo suprug i ja u mogućnosti da pomognemo. Često zahvaljujemo Bogu na tome. Bili smo dodatno inspirisani kada smo saznali da se jedna djevojka na maturi pojavila s majicom na kojoj je pisalo ‘Ja sam svoj stajling donirala’. Ona je, po mom mišljenju, bila glavna zvijezda te večeri. Zaista se duša hrani kad pomažemo drugima. Time i mi sami rastemo “, ispričala je Lejla.

Inače, ova Podgoričanka je prije dvije godine osvojila titulu najljepše Evropljanke na takmičenju ‘Miss Fashion Global’ u Destinu na Floridi, u SAD.
Pored te titule, Lejla je dobila i krunu kao najljepša djevojka Južne Karoline.

“Ljubav prema domovini je nešto što nikad ne napušta čovjeka i, po mom mišljenju, kad osoba krene sa humanitarnom akcijom, trebalo bi da je započne od svojih”, iskrena je Lejla.

Želja joj je da suprug i ona lično posjete porodice kojima je pomoć potrebna.

“Mislim da nije dovoljno da nekome pošalješ novac i okreneš se. Sa ljudima treba popričati, vidjeti šta ih to koči da zarade ili da budu uspješni na nekom drugom polju. Trebalo bi da dijelimo znanje, savjete i da saslušamo jedni druge. To nam najbolje objašnjava poslovica: “Daj ribu čovjeku i nahranićeš ga za jedan obrok/dan. Nauči čovjeka kako da peca i nahranićeš ga za čitav život”.

Iskreno se nadam da će naša priča inspirisati druge da urade nešto slično, jer treba da jedni druge podstičemo na dobro”, naglasila je mlada Podgoričanka. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending