Pratite nas

Sudbine

Savo Kojadinović ima 94 godine, vozi auto, čita bez naočara: OSTAO SAM BEZ MOJE HAFIZE, ALI JA JE JOŠ UVIJEK VOLIM

Published

on

Pjevao je sevdalinke sa Nadom Mamulom i Zaimom Imamovićem i svirao harmoniku, iako ne čita note. Bio je mojar JNA, direktor šumarije, osnivač i menadžer kulturno-umjetničkih društava, sa kojima je proputovao pola Evrope. Kraljevinu Jugoslaviju i Užičku republiku pamti, kao da je juče bila.

I još je mnogo toga stalo u život inženjera Save Kojadinovića iz male varošice Rudo na granici Bosne i Srbije. Ustvari, čika Savo nije iz Rudog, bar ne po rođenju, nego iz Mokre Gore u Srbiji. U tom je planinskom selu rođen, 26. januara 1928. godine. Ima, dakle, 94. godine.

Sve su prilike da će proslaviti i stotu, jer i danas živi kao mladić. Vozačku dozvolu je obnovio 11. juna ove godine. I vozi svakodnevno, ali nikad ne ubacuje u petu, jer njegov automobil, „zastava 125“, čuveni „pezejac“, ima samo četiri brzine. Čika Savi dosta.

“Uvijek sam vozio „zastave“. Ovo mi je osma „zastava“, koju sam kupio. Nije da ne bih mogao imati nešto savremenije, ali neću, što će mi – veli čika Savo.
Živi sam, na trećem spratu, i bez problema ustrči uz stepenice. Čita novine bez naočara, ustvari naočarima se posluži samo kad čita sitna slova na uputstvima za upotrebu.

Da ima oštro oko i smisao za detalj, pokazuje i ogromna kolekcija fotografija, koje je snimio tokom svog dugog i bogatog života. Sve njegove fotke uredno su složene u albume i kutije, raspoređene po godištima. Jedna je soba za fotografije, uspomene i brojna priznanja, koja je dobijao, još a vrijeme SFRJ. Ističe se Orden zasluga za narod, koji je potpisao lično Josip Broz Tito, Savin Vrhovni komandant iz mladosti.

Potanko Savo prepričava svoj živo. Rođen je u Kraljevini Jugoslaviji. U to vrijeme je bio gimnazijalac.

Kad su njemački okupatori zauzeli Užice, gimnazijalci su ostali bez škole. Zauzeli Nijemci svaku zgradu koja je nešto valjala da smjeste vojsku, pa su gimnazijalci učili po kafanama i kućama.

“I kad su partizani oslobodili taj dio Srbije i osnovali Užičku republiku, mi nismo prekidali školovanje. Nismo izgubili nijednu godinu školovanja, ali sve je to bilo, navrat nanos: za dva tri mjeseca završiš razred – sjeća se Savo za “Srpsku info” i kaže da je imao mnogo muke da na fakultetu „popuni“ rupe u gimnazijskom znanju.

“Nisam u vrijeme Užičke Republike sreo Tita, ali jesam poslije rata, kad je on dolazio u Užice, a ja bio SKOJ-evac. Izgledao je mlad i odlučan, pravi komandant – kaže čika Savo.

Kao šesnaestogodišnji dječak, Savo se pridružio se partizanima i kraj rata dočekao u pobjedničkoj vojsci. Poslije toga ide na redovni vojni rok, pa u Školu rezervnih oficira u Karlovcu, u Hrvatskoj. Kao rezervni oficir, dogurao do čina majora JNA.

Tek kad je udužio dug domovini, Savo je upisao Šumarski fakultet u Beogradu. A Beograd, veliki grad, studentski život pun izazova, a on, kaže, nije imao šta da obuče. U konkurenciji skockanih gradskih mladića morao se „vaditi“ na šarm.

I tako, igranke, folklor, putovanja sa KUD-om, a kad je trebalo da upiše četvrtu godinu studija, ispostavilo se da je propustio mnoga predavanja. Jedan profesor zapeo, ne da mu potpis. Borben, kakav je bio, Savo se zaputio u Sarajevo i tamo su ga, bez problema, primili na četvrtu godinu studija.

“Da nisam otišao u Srajevo, mnogo bih u životu propustio. Sarajevo je u to doba bilo grad pjesme, romantike, druženja. Hodam tako s curom i tek nakon deset dana saznam da je muslimanka. I šta? Ništa. Meni, koji sam došao iz jednonacionalne sredine to je u početku bilo neobčno, ali brzo sam se uklopio. Nije teško navići se na dobro – kaže Savo.

Odmah su ga, naravno, pozvali u KUD, mlad a već formiran pevač nije mogao promaći „skautima“. Njegov talent su prepoznali i u Radio Sarajevu, koji je u to vrijeme okupljao vrhunske muzičare. Pozvali su ga na audiciju i rekli su mu:

„Biće, dječko, nešto od tebe, samo moraš još učiti pjevanje“.

“I tako ja, sa 21 godinom, uđem u tadašnju estradu. Pjevao sam na koncertima sa Nadom Mamulom, Zaimom Imamovićem, Himzom Polovinom i drugim velikanima – priča Savo.

Sjeća se kako su mu rekli da mora dobro uvježbati bar dvije pjesme.

“Kažu, otpevaš tu svoju i pozovu te na bis, i šta ćeš onda – kaže u šali čika Savo.

I zvali su ga na bis. Poslije se odvažio pa je Šerbi Alajbeoviću, šefu orkestra i čuvanom harmonikašu rekao da zna pomalo i harmoniku svirati.

“Veli Šerbo: “Ene, otkud sad to!” Isproba me i uzme da vježba samnom. Bio sam jedno vrijeme druga harmonika u orkestru – kaže Savo.

Nastupi i turneje su se nastavili i kada je završio fakultet i dobio prvi posao u šumariji u Višegradu. Al nije Savo upao u zamku da jureći za slavom, zanemari profesiju. Poslije se oženio, ljubav svog života, kojoj je i danas vjeran, upoznao je u Višegradu.

Oženio je Hafizu Fizu Lisica. Nije im smetalo što sui z različitih vjera, jer ljubav je bila jača od svega.

“Moja Hafita je bila najljepša na svijetu. A tek kakva je osoba bila! Energična, sposobna, puna života. Diplomirala je ekonomiju i radila u šumariji, vukla je sve konce. Kad bih ja išao na turneju sa KUD-om, ona me je pokrivala i pazila da na poslu bude sve u redu – kaže čika Savo. Dodaje da je njegova Fiza bila i u komitetu, pa odbornica u opštini, pa sudija porotnik.

Ali, kad je izbio rat devedesetih postala je nepoželjna. – I mene su gledali poprijeko, zato što sam ožejen muslimankom. Smjenili su me sa funkcije direktora šumarije. Fizu sam sklonio kod mojih u Užice, a poslije, kad se situacija malo smirila, odlučim da je vratim. Šta će mi život bez nje – kaže Savo.

Priča da je išao u Krizni štab, da kaže da će dovesti suprugu u Rudo, rekli su mu:

“Ne garantujemo bezbjednost, ima budala koji nikog ne slušaju”. – Ali ja se nisam nikog bojao, bio sam naoružan – kaže čika Savo. Njegova supruga je imala problema sa prelaskom granice, sve zbog imena.

“Onda ja sjednem i napišem jedno diplomatsko pismo Slobodanu Miloševiću. I od tada više nije imala problema – kaže čika Savo

Sjeća se čika Savo i kako je s porodicom, „stojadinom“ putovao na more, pa kako je sa suprugum, motorom, išao u lov i na izlete, i kako su mu taj „NSU“ motor poklonili iz šumske uprave, da bi ga privoljeli da ostane u Rudom, jer je bilo teško naći inženjera koji hoće u mali grad…

A kad mu sjećanje na lijepe i manje lijepe trenutke izblijedi, tu su fotografije, da ga podsjete. Ima ih na hiljade i sve ih je sam snimio. Mnoge od tih fotografija podsjećaju ga da je istinski bogat čovjek. Jer, iako živi sam, čika Savo ima veliku porodicu.

Savina kćerka Sanja je, kada je počeo rat, otišla u Švedsku. Danas sa suprugom i decom živi u Sarajevu.

“Sanja je moja jedinica, ali ona ima četvoro dece. Tako i ja danas imam četvoro unučadi i jedno praunuče. Eto, bogat sam čovek – kaže čika Savo. (Naj portal/ Autor: M. Milojević)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending