Ovih dana navršit će se pet godina od početka jedne od najneobičnijih birokratskih zavrzlama u Hrvatskoj, s Milanom Mićom Vuletićem ni krivim ni dužnim u glavnoj ulozi.
Milan Miće Vuletić je 67-godišnji penzioner iz zaseoka Vuletići u Slivnu, u Imotskoj krajini. Hrvatski je državljanin, ima u Hrvatskoj legaliziranu kuću, potom veliku okućnicu, vrtove, vinograd, popratne objekte…
Tamo gdje živi, a to je tik uz granicu sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, živjeli su i njegovi preci. Još tamo 1910. staru kuću, gdje je sada nova Milanova, izgradio je njegov djed, a Vuletići s nadimkom Buronjići imali su onda i oko 44.000 kvadratnih metara nekretnina na tom dijelu Slivna.
Kada je Hrvatska početkom devedesetih postala samostalna država, ni metar od njegova velikog vrta postavljena je granična rampa sa BiH. Postavljen je i pogranični pokretni objekt – kontejner u kojem su uredovali hrvatski pogranični policajci i carinici. Ušla je Hrvatska 1. srpnja 2013. godine u Evropsku uniju. Ubrzo je postavljena i informativna ploča na kojoj je pisalo Republika Hrvatska, s nacionalnim grbom, a ispod toga i znak Evropske unije.
“I onda je došla 2016. godina – počeo je svoju priču za “Slobodnu Dalmaciju” Milan Miće Vuletić.
“Tamo s proljeća pozvan sam i ja i moja rodbina u Split da potpišemo dokument o prodaji ili darivanju naših vlastitih nekretnina kako bi se gradio novi prijelaz primjeren članici Evropske unije. Moram napomenuti da su i prije 2016. dolazili geometri, mjerili, crtali, zapisivali…
Rekli su da će za mene i moga brata, koji je imao kuću s druge strane ceste, svega dvadesetak metara od moje, izgraditi pristupnu cestu od pedesetak metara kako bismo pored toga novog graničnog prijelaza nesmetano, kao i prije, mogli odlaziti u Slivno, Imotski, Makarsku,Split…
Ali, tu su cestu izgradili bratu, a mene su ostavili u kavezu. Baš tako. Prema istoku, preko granice sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, mogu kao i svaki građanin uz prikaz osobne iskaznice i važećih dokumenata, ali i prema zapadu, otkako je izgrađen novi prijelaz tamo 2017., moram pokazati osobnu iskaznicu, kontroliraju mi automobil, pitaju “di ćeš, Milane, kud ćeš, Milane, jesi li cijepljen…” i tako svaki put.
I dok moj brat deset metara s južne strane prijelaza lijepo isti zaobiđe i kreće put zapada jer su mu izgradili nekoliko desetaka metara pristupne ceste, ja sa sjeverne strane prijelaza u ćimbuli, u kavezu!?
Došla mi tako ovo ljeto djeca… Došli iz Hrvatske u Hrvatsku, ja ih onako izoliran jedva čekam vidjeti i zagrliti, a onda stoje na granici ni pedeset metara od rodne kuće više od po ure. Nervozni oni, nervozan i ja. Veli mi sin Ante, koji je lijepo zaradio radeći u Njemačkoj, kako mu je velika želja zaposliti se kod kuće, urediti sadašnju kuću i adaptirati je u kuću za odmor.
Planira izgraditi i bazen. Sin bi mi ostao kod kuće, oženio se, stvorio obitelj, bio tu na svojoj rodnoj grudi. I kako će, sav je zbunjen. “Pa ćaća, ako ovako budu goste pregledavali za ovih pedeset metara kako pregledavaju mene, nitko neće ni doći. A je l’ tako” – veli Milan i nastavlja:
“Ni sam ne znam koliko sam ureda i institucija obišao tražeći da me oslobode ovih pograničnih nameta (Naj portal)
