I u vjerskim knjigama se kaže da je srce daleko više od obične krvne pumpe – ono ima udjela u percepciji, spoznaji i emocionalnim procesima kao što su strah i ljubav. U redovima koji slijede dokazat ćemo, u skladu sa naučnim dokazima i uz pomoć kazivanja iz zapadnih medija, objavljenih u najpoznatijim novinama i časopisima, da srce nije samo pumpa.
29. maja 1988. urađena je uspješna transplantacija srca i pluća jednoj ženi po imenu Claire Sylvia. Srce i pluća su uzeti od 18-ogodišnjeg muškarca koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Nakon oporavka Claire se počela ponašati kao muškarac i jesti neka jela koja prije nije mogla podnijeti kao što su zelena paprika, pivo i piletina. Kad je upoznala porodicu tog čovjeka, oni su konstatovali da je “njeno ponašanje potpuno isto kao i ponašanje njihovog sina!”
Neki naučnici ignorišu ignoriraju ovo kazivanje; drugi ga uzimaju kao dokaz za ono što se danas naziva Cell Memory (memorija ćelija). Dakle, šta je to Cell Memory? Teorija ćelijskog pamćenja kaže da svaka ćelija u našem tijelu sadrži informacije o našoj osobnosti i našoj istoriji, i ne samo to, već i da svaka ćelija ima svoj način razmišljanja.
Dakle, u skladu s time, prilikom transplantacije nekog organa iz jedne osobe u drugu, ćelije tog organa prenose svu njegovu memoriju u novo tijelo, a implantacijom više od jednog organa javlja se veći broj ćelija koje sadrže obimniju memoriju. Dr. Kandis Burt (autor knjige Passion Molecules) otkrio je da ćelije u ljudskom tijelu razmjenjuju poruke jedna s drugom putem kratkog lanca aminokiselina za koje se u prošlosti smatralo da se mogu naći samo u mozgu, ali sada je dokazano da se nalaze i u drugim unutrašnjim organima kao što su srce i ostali vitalni organi te da pamćenje (određenih stvari) nije pohranjeno samo u mozgu, nego je sačuvano i u ćelijama unutrašnjih organa i u ćelijama naše kože.
Dr Andre Armour ponudio nam je još jedan koncept 1991. godine izjavivši da postoji mali mozak u srcu koji se sastoji od mreže nervnih ćelija, proteina i pratećih ćelija. Sve ove stvari funkcioniraju nezavisno od mozga i šalju informacije u mozak, a kao rezultat toga on smatra da će nervne ćelije transplantiranog srca slati signale iz vlastite pohranjene memorije u mozak nove osobe.
Paul Persil, naučnik u oblasti neuroimunologije (autor knjige Heart Code), proveo je istraživanje 2002. pod naslovom Promjene u ponašanju primatelja nalik donatoru. Istraživanje je provedeno na 74 slučaja, uključujući i 23 transplantacije srca, u vremenskom rasponu od 10 godina; u nekim slučajevima otkrio je stvari u koje je bilo teško povjerovati!
Slučaj prvi:
18-ogodišnji mladić, koji je volio poeziju, muziku i pjevanje poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Njegovo srce je presađeno u 18-ogodišnju djevojku, operacija je bila uspješna. Nakon oporavka djevojka je upoznala roditelje preminulog mladića. Na njihovo iznenađenje ona je slušala istu muziku i pjevala istu pjesmu koju je on nekada slušao. Otpjevala je pjesmu do kraja, iako je nikad prije nije čula od umrlog!
Slučaj drugi:
47-ogodišnjem bijelcu urađena je transplantacija srca 17-ogodišnjeg afroamerikanca. Nakon operacije primatelj je bio iznenađen jer mu se počela sviđati klasična muzika. Kasnije je otkrio da je njegov donator, također, volio tu vrstu muzike!
Slučaj treći:
Nakon što je mladić imao transplantaciju srca, otkrio je da je počeo koristiti čudnu riječ koju prije nije upotrebljavao. Pošto je upoznao ženu donatora saznao je da su ona i njen suprug međusobno koristili ovu riječ kao znak koji indicira da je sve u redu!
Slučaj četvrti:
Transplantacija srca izvršena je na osmogodišnjoj djevojčici. Srce je preuzeto od desetogodišnje djevojčice. Dva mjeseca nakon što je dobila srce, počela je proživljavati strašne noćne more. Počela je opisivati nekoga ko izlazi iz sjene i probada je hladnim oružjem. Došla je do tog momenta – u svojim snovima – kad je, ustvari, mogla vidjeti tog čovjeka. Ona ga je identificirala i rekla policiji gdje da ide po njega. U toku hapšenja čovjek je priznao ubistvo.
Naučnici su oduvijek bili mišljenja da srce reagira na signale koji dolaze iz mozga, ali sada su otkrili da je u pitanju dvosmjerno dinamičan odnos. Srce šalje signale mozgu u mnogim oblicima kao što su: neurološki putem električnih impulsa, hemijski putem hormona i neurotransmitera, te fizički putem transverzalnih talasa.
