Legendarni folk pjevač, Mitar Mirić, rado se sjeća o s posebnim zadovoljstom priča kako su mu pomagali Zaim Imamović i Novica Urušević. Kaže, da su to bila vremena lijepog i korektnog ponašanja u estradnom svijetu, u kojem je bilo kulture, druženja, zabave… Prisjeća se sarajevskog “Plavog podruma”, te beogradskih “Šumatovca” i “Slavije”.

“To su bila mjesta estradnog prestiža. Sjećam se da sam se, kada sam prvi put došao u “Šumatovac” da sam se osjećap jako važan. Tozovac je žario i palio, bio je kao glumac iz Holivuda. Gledao sam ga s dozom straha. U “Šumatovcu” su se sklapali najveći poslovi. Nije bilo važne stvari, a da nije bila na tom mjestu. To je bila naša druga kuća. Sledeća moja promocija mora da bude na tom mestu, da probudimo stare dane.

Onda smo se preselili u “Slaviju”. Znali smo da osvanemo, pa opet do kasno u noć, i tako do slijedećeg jutra. Nema toga više. To smo bili Šaban Šaulić, Novica Urošević, Rade Vučković. Osvanjavali smo, bančili. Nije bilo ljubomore. Danas svi nešto pjevaju. Prođe pored mene, drmne me i kaže: “Ćao”, a ja ne znam ko je. Nema tu poštovanja kao nekada. Sjećam se, kada sam nekada sretao Nedeljka Bilkića, ljubio sam ga u ruku. Sad te neki klinac klepi po ramenu i kaže: “Ej, gdje si.”

Ne ljutim se, ali gledam i ne znam ga. Ne znam ko je. Džaba mu što kaže da je kolega kad ga ja nikad nisam vidio. (Naj portal).