Danas nas je sve zatekla vijest da je pevač i veliki umjetnik Đorđe Marjanović preminuo od posljedica korona virusa. Ovo je mali pšodsjetnik na njegov život i stvaralački opus.

Đorđe Marjanović se rodio u Kučevu 30. oktobra 1931.godine. Završio je gimnaziju u Požarevcu, a potom odlazi u Beograd na studije (1950). Izabrao je farmaciju i dogurao do apsolventa. Muzika je učinila da krene putem u kojem studije farmacije nisu više bile važne. 1954.godine učestvovaće na audiciji za pjevače u organizaciji Udruženja džez muzičara Beograda. Sačekaće još neku godinu da njegov pjevački dar dobije priznanje. Ljubav prema muzici, sticajem dobrih okolnosti, postala je njegov životni put.

Kako novca nije bilo dovoljno, Đorđe je povremeno radio razne poslove. Nije se libio raznošenja mlijeka… pražnjenja vagona na željezničkoj stanici … Po prirodi vedar, pjevušio je i radio uz njegov nezaobilazni osmjeh. Bio je ljepuškast mladić pun životne radosti i snage. Put ga je naveo i na posao u Radio Beogradu. Radio je kao inkasant. Tada već ulazi u svijet umjetnosti statirajuci na filmu i u pozorištu. Njegovo pjevušenje bilo je primijećeno i Đođe snima (1958) svoju prvu pjesmu “Zvižduk u osam” kompozitora Darka Kraljića. Nakon prvog slušanja, ova pjesma osvojila svakog slušaoca. Pjesma je emitovana na televiziji i odmah je izazvala opšte oduševljenje.

U Radio Beogradu Đorđe je sreo lijepu službenicu, prodornog glasa – Zlatu Rakić koja mu je rekla da potpiše ugovor kako bi dobio honorar. Postali su prijatelji, a 1959-e se i vjenčali. Najpijre ga je odbila, ali nije odoljela njegovoj upornosti. Ona je znatno uticala na njegovu karijeru. Đorđe to priznaje, uz napomenu da je ona u njemu prepoznala talenat.

Rekao je da uprkos tome što mu je žena radila u Radio Beogradu napredovanje nije bilo lako kao i da je primljen na audiiciji tek nakon saradnje sa operskim pjevačem D. Pivničkim. I on je u njemu vidio veliki talenat. Pričalo se kako Zlata može sve da uradi u Radio Beogradu i da će proslaviti Đorđa. Ona mu je pomagala da svoj talenat iznese ali ne na neki neprimjeren način. Zlata je sama izjavila da Đorđe ima talenat i magičnu moć da privuče publiku i da niko ne bi mogao nametnuti publici nekoga ko tako nešto ne posjeduje u sebi. Đorđe je bio protiv toga da se previše iskreno govori o svojoj intimi jer često bude pogrešno shvaćena.

Na početku karijere svesrdnu pomoć u uobličavanju pjevačkih sposobnosti pružio mu je operski pjevač, prvak beogradske opere, Darko Pivnički. Njegove glasovne mogućnosti nisu bile velike, ali njegovo pjevanje imalo je promuklost, glas koji plijeni svojom bojom u koju je utkana i osjećajnost, svakoj riječi u pjesmi odmjeravao je važnost… Svom pjevanju dao je posebnu scensku koreografiju i time sebe uobličio u revolucionarnog i vrsnog umjetnika. Prvi je u tadašnjoj Jugoslaviji skinuo sako i bacio u publiku.

Na svom nastupu u Nišu (1958) publika je bila toliko oduševljena da mu nije dozvoljavala da napusti binu. Bio je zbunjen ne samo zato što je bio nepripremljen i u repertoaru imao nekoliko pjesama, što nije imao sa čim da nastavi nakon što je ponovio već otpjevano, već stoga što takvu euforiju nije mogao ni da zamisi. Priznao je skromno publici da ne zna više pjesama. Bilo je to šokantno suočavanje sa slavom, sa sopstvenom vrijednošću…

Način na koji se Đorđe predstavio publici bila je novina: intenzivna osjećajnost i pokretljivost na sceni koja intenzivira dožiljaj… Vladao je scenom uz geste po kojima se pamti: mikrofon u ruci, ubjedljivo obraćanje i približavanje publici…Vidjećemo ga bezbroj puta kako baca svoj sako u publiku, kleči na sceni… on se sav daje publici i ona mu se predaje. Kad god je pjevao na festivalima i solističkim koncertima izazivao je vrisku, padanje u nesvjest obožavateljki, svi su pjevali sa njim.

1959-e izlazi njegov prvi album “Muzika za igru” na kojoj je noseća pjesma “Zvižduk u osam”. Nakon toga počele su da se nižu nove pjesme, svaka je hit, a obožavanje ljudi sve više raste. 1960-e dobija nagrade na Opatijkom festivalu, a 1961-e nije dobio nijednu nagradu na festivalu “Zlatni mikrofon” u Beogradu. Publika je bila iznenađena i revoltirana. Došlo je do spontanog okupljanja nekoliko hiljada ljudi koji su nosili Đorđa od Doma sindikata do hotela Moskve gdje je stao i počeo da im pjeva kako bi ih umirio. Svi su mu se pridružili. Bio je to mali koncert za pamćenje. Đorđe i obožavaoci su se stopili…

1963-e odlazi u Rusiju i tamo doživljava istu slavu. On postaje najpopularniji pjevač u Rusiji. Punio je stadione, a publici na koncertima pjevao je osim svojih pjesama i obrade francuskih šansona… pjesme Bitlsa, Boba Dilana…

U Rusiji 1965-e sreće Eli Nikolajevnu, ženu svog života sa kojom se ženi. Njihova ljubav, kako to obično biva sa popularnim ličnostima, bila je predmet javnog preispitivanja… ali Đorđe se nikada nije pokajao. Rodila mu je troje djece, bila vjerni i brižni životni saputnik. Brinula je o djeci, bila stub porodice u kojoj je živjela samo uzajamna ljubav i razumijevanje.

60-e, 70-e, 80-e godine XX vijeka bile su vrijeme njegovog neprekidnog vladanja zabavnom muzičkom scenom u Jugoslaviji i Rusiji. Trajući tako dugo uz veliki broj obožavalaca nije izgubio na važnosti ni kada sa pojavom novih muzičkih pravaca. Ne samo da njegovi obožavaoci nisu odustajali od njega, već su i nove generacije respektovale njegov umjetnički dar. Bio je prisutan na velikom broju festivala, snimio pet LP ploča i veći broj singlova.

U njegovoj prirodi je životna energija na tako visokom nivou da je bilo neophodno da je podijeli sa drugima. Dobro je što mu je put bio otvoren. U sebi je nosio elan sa odrednicom bujne radosti i velike ljubavi. Vidik njegovih obožavalaca prostirao se u nedogled. Povezao ih je onim sto je nosio u sebi i stvorio oazu ljubavi medju ljudima. Oformljeni su klubovi (“Đokisti”) kod nas i u Rusiji koji su pratili sve što je vezano za njegov rad, međusobno se družili, slali mu pisma sa lijepim riječima….

Ljubavna vibracija izmedju Đorđa i njegovih slušalaca nastavljala se i van scene… posećivao je klubove svojih obožavatelja, radovao ih svojim prisustvom, zajedničkom pjesmom… I oni koji nisu bili članovi klubova voljeli su njegove pjesme i pjevušili ih dok su radili, šetali… muškarci su zviždukali… Đorđe je, kratko rečeno, usrećio svojom pjesmom milione ljudi.

Pjevajući svoju pjesmu “Mene nema ko da žali” na koncertu u Melburnu 1990. Doživio je moždani udar. Uslijedila je borba ljekara za njegov život, supruga je odmah došla da bude kraj njega. Preživio je, ali su posljedice bile teške. Ostao je bez glasa, nemoćno je sjedio u kolicima. Zahvaljujući doktorima i njegovoj porodici počeo je da se bori. Radujući se svojoj tek rođenoj unuci koju su mu neprekidno donosili i stavljali u krilo u njemu je probuđena želja za životom.

Uložio je veliki trud da prohoda, glas nije uspio da povrati u potpunosti… Vremenom će tečnije pjevati nego li pričati. Ni tako teška bolest nije uspjela da mu oduzme makar i skromnu mogućnost za povratak na scenu. Ništa više nije bilo kao prije, njegova sreća je njegova porodica, njegovi Đokovci, njegova sjećanja i scena na kojoj se samo povremeno pojavljivao – drugačiji ali sa nezaboravnim šarmom vrsnog umjetnika koji uvijek izaziva euforiju publike.
Oproštajni koncert održao je 31.maja 2004. godine. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Napustio nas je Đorđe Marjanović: LEGENDA IZGUBILA BITKU SA KORONAVIRUSOM