Pratite nas

Sudbine

Vratio se iz Njemačke u rodno Visoko: SA DIPLOMOM PRAVNIKA OKRENUO SE GRNČARSTVU!

Published

on

Visoko je čaršija od zanata, a ni okolna visočka mjesta ne zaostaju u tome.Tako je mjesto Liješeva oaza grnčara. Ovaj pomalo zaboravljeni zanat u ovom selu u okolini Visokog danas čuva osam grnčara. Najmlađi je grnčar u Liješevi tridesetogodišnji Emir Ohran.On je od malih nogu s ocem radio grnčariju. Prvo mu je zemlju pripremao, a onda je počeo raditi rvo manje, pa sve veće stvari u ovom poslu.

“Ima nas osam u selu koji radimo ovo, većinom su to stariji, ljudi u penziji, nas mlađih je dvojica-trojica i to je veliki problem za budućnost ovog posla”, započinje priču Emir u svojoj maloj radionici i dodaje:

“Od babe sam naučio zanat., a on od moga djeda. Zanat se s koljena na koljeno prenosi u mojoj porodici… Nemamo pisanih dokumenata koliko to datira u prošlost, ali iz priča koje se prenose s koljena na koljeno znamo da su se naši preci ovim poslom bavili. Ovdje je sve ručni rad, još radimo kako se prije radilo. Malo smo samo ovo kolo modificirali, stavili bubanj od veš-mašine zato što je centriran, ranije smo imali stare drvene kotače, ali oni se ne mogu centrirati nego imaju lufta i to predstavlja teškoću prilikom pravljenja posuda.

Dok je odrastao uz grnčariju, Emir se i školovao. Završio je Srednju medicinsku školu, zatim diplomirao pravo, pa naučio njemački jezik i otišao u Njemačku da radi.

“Vratio sam se iz Njemačke da položim B2 stepen njemačkog jezika prije dvije godine i tada su me zadesile neke životne stvari. Babo mi je preselio iznenada i to mi je život okrenulo naopačke. I eto, sad sam tu. Imao sam šanse za tu Njemačku, ali mati mi je sama pa sam nastavio ovo raditi. Još sam na birou, nezaposlen. Pokušavao sam se zaposliti negdje. Nisam baš imao uspjeha. Ali može se i od ovoga posla zaraditi za život. Da se može nešto veće ostvariti, to je teže. Sad je malo teže s ovim zemljanim posuđem. Zbog korone nema sajmova i malo se teže može prodati. Sve u svemu, može se zaraditi da se solidno živi, mada bih volio iskoristiti i moju školu, da nisam godine džaba učio, a ovo ću svakako nastaviti našao neki posao ili ne našao”, priča Emir.

U razgovoru sa Jukubom Salkićem za “Vipromo” ističe da je lijep osjećaj čuvati tradiciju koja je toliko duga. Dok priprema zemlju za pravljenje posude, Emir nam objašnjava proces. Za početak, najvažnije je, kaže, pronaći odgovarajuću zemlju, glinu. Grnčari iz Liješeve zemlju kopaju u šumama između Visokog i Kiseljaka, ali nije svaka glina pogodna za oblikovanje.
“Ima ljuta i slaba, moramo miješati ljutu i slabu glinu da dobijemo pravi sastojak, jer ova ljuta hoće pucati ako je stavimo samu. A kad ovu slabu stavimo samu, ona se ne da izgoniti, kada je izgoniš, ona se sliježe dolje. Najvažnije je pronaći pravi omjer da se dobije na čvrstoći, da ne puca, a da se može i oblikovati. – objašnjava Emir.

Grnčarstvo, kao zanat koji je sve manje zastupljen u današnje vrijeme, ipak postaje sve traženiji i popularniji zanat. Kupci danas traže unikatne ručne radove, a grnčarija Emira Ohrana i drugih liješevačkih grnčara upravo to i jeste.

Jedan od trendova u svijetu su i radionice o grnčarstvu. Iako još takvi trendovi nisu stigli do nas, grnčarija Emira Ohrana bila je domaćin ljudima iz travničkog muzeja koji su mjesec boravili u Liješevi kako bi naučili tajne grnčarskog zanata. Uspjeli su naučiti praviti manje posude, odnosno, osnove su savladali. To je sasvim dovoljno da posjetiocima muzeja mogu demonstrirati ovaj stari zanat. Također, bio je im je i jedan student Akademije likovnih umjetnosti koji je branio magistarski rad za koji su po njegovim uputama izrađivali određene predmete. Uspješno je magistrirao. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Sjećate li se Zumre, prve žene taksiste u Sarajevu: OSAMDESETIH GODINA SAMO JE PET TAKSISTA VOZILO “MERCEDES”

 

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending