Pratite nas

Sudbine

Dejanova “grobnica – dvorac”: SAGRADIO KUĆU ZA “ONAJ SVIJET” I VEĆ U NJOJ SPAVA

Published

on

Dva kreveta, sto, frižider i televizor – stalna su “postavka” u prostoriji u kojoj danas voli da odspava, a u kojoj će ga jednog dana sahraniti.

Kada u Boraču (Srbija) pitate za Dejana Miloševića (47), svi će vas poslati pravo na staro seosko groblje. I zaista, prvo što ćete tamo spaziti biće veleljepna grobnica sa njegovom slikom, imenom i prezimenom. Ali, Dejan ne počiva ovdje. Živ je, u punoj snazi i sa velikim planovima za život.

Na poziv da se vidimo u centru sela opštine Knić, odgovara kontrapozivom – da se nađemo na licu mjesta. Na groblju. Jer koje bi to mjesto bilo prikladnije za razgovor sa čovjekom koji ima 47 godina, velike snove i još veću grobnicu.

Dejan je u Kragujevcu godinama radio u JKP “Parking servis”, kao vozač “pauka”. Dočekuje nas uz širok osmjeh i stisak ruke koji odražava izuzetnu snagu. Svaki njegov pokret emituje nevjerovatnu energiju. U ruci mu je ceker. U očima toplina.

“Hajde da prvo sjednemo kao ljudi – kaže Dejan za “Novosti” i vodi nas do svoje grobnice na dva sprata.

Otvara vrata “ljetnjikovca”. Tako zove drugi sprat, terasu ograđenu kapijom. Tu zatičemo sto, stolice i udobnu fotelju. Domaćin iz cekera vadi drvenu daščicu, pršutu, hljeb i nož. Sjecka suho meso. Sipa sok.

“Služite se, ljudi – kaže Dejan i započinje priču o sebi.

Na ideju o grobnici dolazio i ranije, ali da je majčina smrt prije dvije godine bila prelomna da zamisao sprovede u djelo. Kada je uredio njeno grobno mjesto, gdje će jednog dana počivati i njegov otac, odlučio je da iznad roditeljskog napravi i svoj vječni dom.

“Prvo sam morao da rasklonim smeće koje su ljudi tu godinama odlagali, a onda sam, uglavnom sam, kopao i iskopao 50 kubika zemlje. Nije bilo lako. Tom zemljom sam rukama, uz blagoslov porodica, poravnao sve okolne grobnice koje su potonule.

Spuštamo se na donji sprat. Otvara nam vrata i uvodi u prostoriju koja ima obrise jedne sasvim obične sobe. Dva kreveta, manji sto, frižider i televizor daju joj izgled stambenog kutka kao i svakog drugog. Ništa tu čudno ne izgleda, ako zanemarimo činjenicu da se nalazimo na groblju. Dejan pali svijeću i liježe na krevet.

“Ovdje se najbolje odmorim popodne, jer uvijek vlada prijatna tišina. Niko me ne uznemirava. Često dođem da odspavam dva-tri sata, pa nastavim dalje. Radim po nekoliko poslova i nemam vremena za dangubljenje. Mnogima je čudno što ovdje spavam, ali meni nije – kaže Milošević.

A svakako je svima bilo čudno kada je, mlad, zdrav i poletan, obznanio da želi da napravi grobnicu. Nije to običaj u ovom kraju, ali on je, kaže, razgovarao sa duhovnim licima i dobio je blagoslov. Sveštenik je osveštao grobno mjesto na godišnjicu majčine smrti.

Kćerka i sin su na kraju to prihvatili, a ni otac nije imao kud. Supruga i ja smo se davno razveli, tako da se ona nije bunila. Znam da me porodica trenutno ne razumije, ali vremenom će shvatiti da sam uradio pravu stvar. Jednom kada umrem, oni neće imati nikakvih troškova niti obaveza. Obezbijedio sam im stanove, kuće, pa i grobno mjesto. Namještaj koji je u ovoj “garsonjeri” će se, kada dođe vrijeme, samo iznijeti i to će biti to – kaže Dejan i pokazuje zvono na grobnici, koje se koristi tokom crkvenih obreda.

“Smrt će jednom neminovno doći. Ne prizivam je niti priželjkujem da mi se desi u dogledno vrijeme. Toliko toga još imam u planu. Ali ako sam relativno mlad, danonoćnim radom u firmi, u šumi sa drvima, sa malinama, šljivama i seoskim turizmom kojim se bavim u Boraču uspio da obezbijedim djecu i sebe, sve im stvorim, zašto ne bih uredio i svoju kuću za onaj svijet – zaključuje Milošević. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending