Dva kreveta, sto, frižider i televizor – stalna su “postavka” u prostoriji u kojoj danas voli da odspava, a u kojoj će ga jednog dana sahraniti.
Kada u Boraču (Srbija) pitate za Dejana Miloševića (47), svi će vas poslati pravo na staro seosko groblje. I zaista, prvo što ćete tamo spaziti biće veleljepna grobnica sa njegovom slikom, imenom i prezimenom. Ali, Dejan ne počiva ovdje. Živ je, u punoj snazi i sa velikim planovima za život.
Na poziv da se vidimo u centru sela opštine Knić, odgovara kontrapozivom – da se nađemo na licu mjesta. Na groblju. Jer koje bi to mjesto bilo prikladnije za razgovor sa čovjekom koji ima 47 godina, velike snove i još veću grobnicu.
Dejan je u Kragujevcu godinama radio u JKP “Parking servis”, kao vozač “pauka”. Dočekuje nas uz širok osmjeh i stisak ruke koji odražava izuzetnu snagu. Svaki njegov pokret emituje nevjerovatnu energiju. U ruci mu je ceker. U očima toplina.
“Hajde da prvo sjednemo kao ljudi – kaže Dejan za “Novosti” i vodi nas do svoje grobnice na dva sprata.
Otvara vrata “ljetnjikovca”. Tako zove drugi sprat, terasu ograđenu kapijom. Tu zatičemo sto, stolice i udobnu fotelju. Domaćin iz cekera vadi drvenu daščicu, pršutu, hljeb i nož. Sjecka suho meso. Sipa sok.
“Služite se, ljudi – kaže Dejan i započinje priču o sebi.
Na ideju o grobnici dolazio i ranije, ali da je majčina smrt prije dvije godine bila prelomna da zamisao sprovede u djelo. Kada je uredio njeno grobno mjesto, gdje će jednog dana počivati i njegov otac, odlučio je da iznad roditeljskog napravi i svoj vječni dom.
“Prvo sam morao da rasklonim smeće koje su ljudi tu godinama odlagali, a onda sam, uglavnom sam, kopao i iskopao 50 kubika zemlje. Nije bilo lako. Tom zemljom sam rukama, uz blagoslov porodica, poravnao sve okolne grobnice koje su potonule.
Spuštamo se na donji sprat. Otvara nam vrata i uvodi u prostoriju koja ima obrise jedne sasvim obične sobe. Dva kreveta, manji sto, frižider i televizor daju joj izgled stambenog kutka kao i svakog drugog. Ništa tu čudno ne izgleda, ako zanemarimo činjenicu da se nalazimo na groblju. Dejan pali svijeću i liježe na krevet.
“Ovdje se najbolje odmorim popodne, jer uvijek vlada prijatna tišina. Niko me ne uznemirava. Često dođem da odspavam dva-tri sata, pa nastavim dalje. Radim po nekoliko poslova i nemam vremena za dangubljenje. Mnogima je čudno što ovdje spavam, ali meni nije – kaže Milošević.
A svakako je svima bilo čudno kada je, mlad, zdrav i poletan, obznanio da želi da napravi grobnicu. Nije to običaj u ovom kraju, ali on je, kaže, razgovarao sa duhovnim licima i dobio je blagoslov. Sveštenik je osveštao grobno mjesto na godišnjicu majčine smrti.
Kćerka i sin su na kraju to prihvatili, a ni otac nije imao kud. Supruga i ja smo se davno razveli, tako da se ona nije bunila. Znam da me porodica trenutno ne razumije, ali vremenom će shvatiti da sam uradio pravu stvar. Jednom kada umrem, oni neće imati nikakvih troškova niti obaveza. Obezbijedio sam im stanove, kuće, pa i grobno mjesto. Namještaj koji je u ovoj “garsonjeri” će se, kada dođe vrijeme, samo iznijeti i to će biti to – kaže Dejan i pokazuje zvono na grobnici, koje se koristi tokom crkvenih obreda.
“Smrt će jednom neminovno doći. Ne prizivam je niti priželjkujem da mi se desi u dogledno vrijeme. Toliko toga još imam u planu. Ali ako sam relativno mlad, danonoćnim radom u firmi, u šumi sa drvima, sa malinama, šljivama i seoskim turizmom kojim se bavim u Boraču uspio da obezbijedim djecu i sebe, sve im stvorim, zašto ne bih uredio i svoju kuću za onaj svijet – zaključuje Milošević. (Naj portal)
