Pratite nas

Zanimljivosti

Diderotov sindrom: DA LI I VI IMATE PROBLEMA SA NEKONTROLISANOM KUPOVINOM?

Published

on

Riječ je o drugom nazivu za impulsivnu kupnju, odnosno prema službenoj definiciji – za konstantnu kupovinu novih stvari bez stvarne potrebe. Zašto baš Diderotov sindrom?

Ukratko, Diderot je zamijenio svoj stari udoban ogrtač, novim, ljepšim, baršunastim ogrtačem. S vremenom je uvidio da se njegov omiljeni novi ogrtač ne uklapa u njegov dom, stoga je odlučio preurediti vlastiti dom, kako bi uklopio svoj novi ogrtač.

Kako bi izbalansirao ugođaj u svom domu, svaki je nedostatak nadomjestio novom kupovinom. Na kraju je i sam u jednom od svojih djela napisao:
“Bio sam gospodar starog ogrtača, a sada sam rob novoga”!

Nismo li svi mi u današnje vrijeme robovi novoga? Pitamo li se ikad šta će nam to novo promijeniti u životu? Je li to novo samo krpanje rupa i stvaranje potrebe za još novijim? Usrećuje li nas to novo? Obogaćuje li nam život? Ili nam samo izvlači novac iz novčanika i zarobljuje nas dugovima?

Koliko smo se puta zapitali je li nam baš sad potrebna nova pegla, mašina, mobitel? Hoće li me ta najnovija generacija nečega stvarno zadovoljiti ili će privid sreće nestati u sekundi kad shvatim da želim još bolje i još više?… Koliko je to više i prestaje li ikada?

Jedan od dobrih primjera su dječji rođendani, za koje smo mi roditelji, do ove “dona korone”, izdvajali puste novce i svake godine sve više, veće, sjajnije i zabavnije, ne bi li nam djeca bila što sretnija i što zabavljenija. Čak smo i sebi nametali privid neke čudne sreće, sjedeći u kafiću s nepoznatim ljudima trateći dva do tri sata prebirući po nebitnim temama.

Naravno, tim činom stvarno jesmo usrećili svoje dijete, ali sebi smo nametnuli obavezu da idući treba biti još bolji i zabavniji te nerijetko i skuplji. Tako iz godine u godinu.

Sve je to nakratko korona kriza zaustavila. Dječji rođendani su se vratili kući. Sada više nismo mogli pozivati nebrojeno puno djece i njihovih roditelja, već samo one koji su nam važni, prijatelje i porodicu.

Ima i kod kuće troškova, ali su nekoliko puta niži. Zamislite, dijete nam je opet presretno i prezadovoljno s proslavom rođendana. Sretni smo i mi jer smo proveli kvalitetno vrijeme s prijateljima i obitelji, a i u novčaniku nam je ostalo nešto više novca, prenosi Žene i Novac.

Diderotov sindrom, kao što je vidljivo iz gornjeg primjera, je izlječiv, odnosno njime se može upravljati svjesnim, umjerenim, kontroliranim i smirenim djelovanjem. Jedino tako možemo uvidjeti obogaćuje li nam to nešto novo život ili je samo teret za naš budžet.

Drugim riječima, kada nam se pojavi potreba za nečim novim:

Postavimo sebi pitanje je li nam to stvarno potrebno? Hoćemo li dobiti pravu vrijednost za uloženi novac? Hoće li nam to obogatiti i olakšati život?
Odgodimo kupovinu na par dana, a ako i dalje smatramo da nam je to nešto novo potrebno, onda najvjerovatnije i jest.

Razmislimo imamo li kod kuće neku zamjenu za to nešto novo i može li dovoljno dobro zamijeniti to novo. Postoji li nešto starije generacije ili polovno, a da je iste funkcionalnosti.

Odredimo budžet koji ćemo potrošiti za nabavu te nove stvari i ne popuštajmo. Ne nasjedajmo na marketinške trikove, prestanimo pratiti brendove na društvenim mrežama.

A druženje s prijateljicama iz šopin centara – prebacimo u prirodu – bit ćemo zdraviji, a računi će nam biti puniji. I, kako nas je korona kriza naučila, usporimo, uzmimo sebi dovoljno vremena kako bi razaznali stvarne potrebe i uz to se osjećali sigurno i zadovoljno. (Naj portal)

Zanimljivosti

VIDEO Slučajni susret otkrio zanimljive detalje: Koji Sarajlija je najmlađi taksista u Evropi

Published

on

Edin s našim novinarom Batom Šišićem

Mjesec je novembar, a u Sarajevu pao prvi snijeg. I, kako obično biva sa vremenskim nepogodama veći dio građana koristi usluge taksista grada Sarajeva. A takom mog kratkog boravka u Sarajevu bio sam i ja njihov potrošač.

Osmijeh od uha do uha

Iskreno, obično se ne vozim Sarajevo taxijem iz nekih mojih prijašnjih loših iskustava sa tom firmom. Ali, ovaj put mi se mnogo žurilo i nisam birao, a prvi taksi koji sam zaustavio bio je upravo Sarajevo taxi. I, tako sjedam u auto, a odmah po ulasku dočeka me osmijeh vozača, kako se kaže u narodu, od uha do uha. Dečko jako mlad, veseo, komunikativan.

Pruža ruku da se upoznamo i reče da se zove Edin Čaušević. Vidio sam da je po godinama veoma, veoma mlad, pa moja novinarska znatiželja nije mi dala mira, pa ga upitah za godine. I, tako započe naša veoma zanimljiva komunikacija.

– Ja sam najmlađi taksista u Sarajevu, ako ne i u BiH ili bolje rečeno u Evropi. Imam samo 19 godina i naslijedio sam zanimanje moga oca, koji je bio dugogodišnji taksista u Sarajevu. Ustvari ovo je porodišni posao i naša porodična tradicija. Ima još mladih taksista, ali ja sam opet najmlađi od njih, jer ta neka starija generacija i generacija mog oca polagano odlaze u penziju, pa mi djeca preuzimamo. Nastavljamo zanimanje i posao kojim su se oni bavili. Moram da kažem da se mi mladi taksisti svi držimo zajedno, pazimo jedni na druge – rekao nam mladi Edin.

Njihovo dijete

Kako su te prihvatili stariji taksisti?

– Veoma, veoma lijepo. Mog tatu su svi poznavali i poštovali, ustvari prihvatili su me kao da sam njihovo dijete, što realno i jesam. Veoma često me kontaktiraju, nude pomoć pitaju me da li znam sve ulice, kako se općenito snalazim u poslu. Ali, mi ove mlađe generacije više sa tim nemamo problema, svi imamo ove pametne telefone, aplikacije. Jednostavno posao taksiste je veoma, veoma zanimljiv.

 

Po ulasku odmah sam primijetio da si veoma komunikativan, nasmijan.

– Iskreno taksisti su ogledalo svakog grada, ambasadori svakog grada. Jer svaki stranac koji dođe u grad većinom sjedne u taksi i, prvi njihov susret sa nekim recimo iz Sarajeva je upravo vozač taksija. Jednostavno taksista stvara prvi utisak o jednom gradu. Ja govorim više stranih jezika tako da mi je to jedna olakšavajuća okolnost po pitanju ovog posla i komunikacije sa ljudima.

Edin Čaušević osim što vozi taksi, uporedo sa poslom je i student.

– Da, tako je. Studiram informatiku, softverski inžinjering je bio moj izbor. To je ono što ima smisla uz ovaj posao koji radim. Jer u ovom poslu sam slobodan, nemam ograničeno vrijeme, tako da mogu da studiram.

Student Informatike

Kada završiš studij da li ćeš se nastaviti baviti taksijem?

– Jedno sigurno znam, da porodični posao neću ostaviti, ali vidjet ću šta će mi još život donijeti i gdje će da me odvede. Sa informatikom se može raditi iz svakog dijela našeg lijepog Sarajeva, tako da nismo ograničeni sa mjestom gdje se u tom trenutku nalazimo. A, meni je to veoma bitno da imam tu neku slobodu, koja meni mnogo znači.

Na pitanje da li je teško biti taksista u Sarajevu, Edin je odgovorio:

– Za mene zaista nije, jer mi svi mladi, pa tako i ja puni smo energije, elana. Meni se lično sviđa što upoznajem nove ljude, jedino je saobraćaj u Sarajevu malo specifičan. Ali, za mene je Sarajevo super u poređenju sa drugim gradovima u Evropi i regionu.

Da li se plašiš noćne vožnje, da li je bilo neprijatnih situacija?

– Da budem iskren, kako ja tako i moje kolege, mislim na ovu mlađu generaciju, mi baš biramo. Izbjegavam ili izbjegavamo da vozimo ljude koji su pijani ili pod dejstvom nekih od zabranjenih supstanci. Za sada zaista nisam imao nikakvih neugodnih situacija. Nekad ljudi to pogrešno shvate, ali zbog moje ili naše sigurnosti mi zaista biramo u trenutku koga ćemo da primimio u auto.

Siguran sam da je mnoge od vas koji ste ovo čitali, dirnula ova iskrena priča veselog i mladog sarajevskog taksiste Edina Čauševiča, čiji broj vozila je je 309 Sarajevo taksi.

Svaki nepoznati putnik, stranac koji uđe u njegov automobil shvatit će odmah koliko je Sarajevo, koliko je Bosna i Hercegovina gostoljubljiva zemlja i zemlja sa dosta mladih i veoma pametnih i talentiranih ljudi.

Bato Šišić (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending