Pratite nas

Sudbine

Ponosna na brkove: BULJE MI U OBRVE KAO DA IMAM “TREĆU GLAVU”, ALI BAŠ ME BRIGA

Published

on

Eldina Jaganjac (31) iz Kopenhagena u Danskoj odbija obrijati brkove i obrve iako joj muškarci na ulici dobacuju uvrijedljive komentare, rekavši kako joj taj njen hrabar pristup pomaže da ‘otjera’ potencijalne loše partnere.

Ne smeta joj ni kada joj kolege u mraku upute pozdrav “Dobro veče, druže majore”!

Eldina koja je porijeklom iz BIH, je odrasla u malom gradu u kojem se očekivalo da se svi uklope i izgledaju slično. Kako je postajala starija, frustrirala je činjenica da se od žena očekuje da troše više vremena i novca na održavanje svog izgleda pogotovo u uklanjanju dlaka.

U decembro prošle godine je odlučila da više neće čupati dlake između obrva i uklanjati dlake na gornjoj usni, a time je shvatila da se samo osjeća manje ženstveno zbog društvenih očekivanja. Nju više nije briga kako izgleda ili što drugi ljudi misle o njoj, ali priznaje kako joj muškarci na ulici viču ‘čupaj to’ i također, primjećuje kako joj bulje u obrve kao da ima ‘treću glavu’.

Kad je riječ o izlascima, Eldina svoje dlake smatra blagoslovom, a s druge strane to znači da će odmah ukloniti sve ‘konzervativne’ potencijalne udvarače koji se uplaše njenog izgleda.

Nedavno je na Instagramu objavila priču u kojoj je komentirala:

‘Nisam pričala samo o spojevima, kao da je jedini cilj žena u životu da se udaju’.

“Prije nego što sam dopustila da mi jedna obrva izraste, osjetila sam da postoje izuzetno ograničene mogućnosti kako bi žene trebale izgledati. Ako se muškarac ne brije i ne čupa obrve, niko to ne primjećuje i ne komentira, a to nije ništa neobično. Baš kao i mnoge druge žene, i sama sam ponešto naučila. Na primjer, nekad se nisam osjećala ugodno kad bih izlazila vani, osim ako moje obrve nisu bile počešljane, male i počupane, i ne bih išla u teretanu ako mi noge nisu obrijane. Sad sam se odlučila skoncentrisati na zadatke i ciljeve koje moram učiniti, a manje na to kako izgledam dok ih radim i sviđam li se ljudima ili ne, jer ih vjeroatno više nikad neću vidjeti, i ako hoću, nije me briga – kaže Eldina.

Kada je prestala čupati obrve i brijati brkove, njeni prijatelji su prihvatili novi izgled, a neki uopće nisu ni primijetili.

“Imala sam ljudi koji su mi prilazili na ulici govoreći mi da je to kul dok je bilo i nekoliko onih koji su se derali na mene. To je u početku bilo neugodno, ali ako neki ljudi nemaju šta drugo raditi nego vikati na nepoznate ljude, neka tako bude. Da, nekoliko tinejdžera mi je vikalo na ulici, ali ništa bitno. Mislim da je teško razumjeti rodne uloge dok ste tinejdžer i dok odrastate, pa mislim da to što žena radi nešto što se smatra manje ženstvenim zbunjuje tinejdžere pa oni to ne mogu ni razumjeti. Primijetila sam kako nekoliko odraslih muškaraca ‘bulji’ u moje neobrijane noge i moje obrve kao da imam treću glavu – objašnjava Eldina.

Eldina se osjeća samopouzdanije nego ikad jer se ne boji izdvojiti iz mase, ali naglasila je kako bi ljudi trebali raditi ono što im je prirodno ako se zbog toga osjećaju ugodnije.

Nedavno je na Instagramu objavila priču u kojoj je komentirala: ‘Nisam pričala samo o spojevima, kao da je jedini cilj žena u životu da se udaju’.

“Radite što vam je ugodno i pravi prijatelji ostat će uz vas. Društvo je nametnulo takve ideje, tako da se žene koje imaju dlake po tijelu smatraju manje ženstvenijima. U mnogim dijelovima svijeta žene imaju vidljiviju i tamniju kosu i dlake, te ih se sili da mijenjaju svoj izgled da budu više ženstvenije. Da bismo bili vizualno prihvaćeni moramo potrošiti više novca nego muškarci, a mislim da to nije fer. Moramo sei postaviti pitanje: Zašto mi kao žene smatramo važim uklanjanje dlačica? Ima toliko bitnijih i važnijih stvari za usredotočiti se, a to sigurno nisu dlake – tvrdi Eldina za The Sun.(Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending