Pratite nas

Sudbine

Izgidoše djeca: BOLNA PRIČA O UROŠU I JOVANI, KOJI SU POGINULI OD STRUJNOG UDARA

Published

on

Radili su zajedno, voljeli se, planirali da ljubav krunišu brakom. I umjesto da se veselimo na njihovoj svadbi mi ih opklakujemo. Otišli su na par dana na selo na predahnu, a sa odmora ih vratiše mrtve. U sekundi izgubiše glave, izgleda da nisu ni znali šta ih je snašlo, kažu poznanici mladog para koji je stradao u selu Kremna ispod Tare.

Svi Požežani koji su poznavali Urođa Đ. (29) i njegovu djevojku Jovanu J. (30), koji su u utorak uveče pronađeni mrtvi u kupatilu jedne kuće u selu Kremna, samo u superlativu pričaju o nesretnom paru. Bili su zaposleni u požeškoj “Budimki”, oboje kao inženjeri, on elektrotehnike, ona poljoprivrede. Uroš je živio u Visibabi, predrađu Požege, a Jelena u selu Ježevica.

Prema nalazu obdukcije stradali su od strujnog udara u kupatilu nedovršene vikendice. Uroša je najvjerovatnije udarila struja dok se tuširao, a isto se dogodilo i Jovani koja je pokušala da mu ukaže pomoć.

Prema onome što pričaju mještani Dugog Dola, kremanskog zaseoka u kome se nalazi kuća u kojoj su poginuli Požežani, njihova beživotna tijela zatekao je rođak mladića.

“Ne sjećam se tačno kada su došli iz Požege, da li u subotu ili u nedelju. Vidio sam ih poslednji put u ponedeljak popodne, koliko se sjećam rekoše mi da su bili u Mokroj Gori. Parkirali su kola iznad moje kuće, jer je kuća u kojoj su bili u udolini, stotinak metara naniže i plašili su se da neće moći odozdo da izađu ako padne snijeg. U utorak ih cijeli dan nisam vidio, mada sam primijetio da na kući gori spoljno svjetlo”, priča mještanin Kremana.

Kuća u kojoj su poginuli Uroš i Jovana pripadala je njegovom djedi koji je prije petnaestak dana preminuo u Požegi gdje je i živio. U kuću koja je izgrađena prije 15-ak godina Uroš je, kažu žitelji ovog sela, sa djevojkom dolazio ljeti i tokom praznika.

Cijeli dan u utorak njih dvoje se nisu javljali na telefon. Sluteći da nešto nije u redu porodica Urođa Đ. u popodnevnim satima pozvala je rođake i komšije da se raspitaju o njima. Kako su svi rekli da ih taj dan nisu vidjeli, da na kući gori svjetlo, a da su im kola pakirana kraj puta, zamolili su jednog rođaka da ode i potraži ih. On je ušao u kuću i u kupatilu zatekao stravičan prizor.

“Sjedio sam i gledao televizor, kad oko 21:30 primijetih neka svjetla i čuh da putem prolaze automobili. Bila mi je čudno jer ovim putem malo ko prolazi. Izašao sa napolje i vidio policijska i pogrebno vozilo. Nisam znao šta se dešava dok komšinica nije zakukala: “Izgiboše djeca”. Teško mi je, dobro sam ga poznavao kao vrIJednog i vaspitanog mladića, prošlog lJeta mi reče da planira da se ženi”, pričao je za “Blic” Vidosav Đurđić čija kuća se nalazi bilzu one u kojoj su Požežani izgubili živote.

Povodom ove tragedije proglašen je dan žalosti. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending