Kada god se sluša dobra narodna muzika, obavezno srce zatreperi nad glasom Vasilije Radojčić, pjevačice umilnog glasa, koja je iza sebe ostavila mnogo vječnih hitova.

Vasilija je umrla 27. septembra 2011. godine u 76. godini života. Kremirana je u Beogradu 2011. godine. Njen pepeo je posut po Vrtu Sjećanja koji je dio Novog Groblja.

Za života, ali i danas ova rođena Kragujevčanka važi za jednu od najboljih interpretatorki vranjanske pjesme. Njene prelijepe i sugestivne interpretacije dočaravale su svu ljepotu i kolorit vranjskog svijeta i meraka. Voljena i poznata kao pjevačica, a privatno skromna, tiha i povučena.

Duga je niska vječnih hitova Vasilije Radojčić: od “Zašto pitaš kolko mi je leta”, “preko “Dimitrijo sine mitre”, “Ajde Jano kolo da igramo”, “Veseli se kućni domaćine”, “Ruke bele, ruke nežne…”do “Mite Bekrije”, koju je za nju kompoovao Radoslav Grajić i koja je ušla u antologiju narodne muzike (snimale su je brojne estradne zvijezde, pokušavajući da iskopiraju Vasilijinu originalnu i neponovljivu interpretaciju)

Sitna, tiha, možda i pomalo plašljiva žena nikada nije odavala utisak „zvijezdeˮ ili nešto tome slično. Sve je govorila pjesmom.

Bila je jedna od rijetkih obrazovanih estradnih ličnosti. Još davne 1954. godine imala je diplomu gimnazijalke, te je upisala francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Godine 1958. postaje jedan od najmlađih solista Radio Beograda. Imala je sreću da upozna Vlastimira Pavlovića Carevca i da bude među posljednjima u generaciji koji su sarađivali i učili od njega. Bila je ponosna što je veliki Car njeno pjevanje ocijenio najvišom ocjenom, što se neskriveno divio njenoj muzikalnosti i nevjerovatno čistim akcentima..

Od 1961. snima ploče za PGP RTB. Izdala je deset LP-jeva i dvadeset i pet singl ploča narodne muzike. Za mnoga izdanja dobitnik je srebrnih i zlatnih ploča. Za arhivu Radio Beograda snimila je preko sto pjesama antologijske vrijednosti, pretežno iz Vranja.

Narod je volio Vasiliju Radojčić, a stručnjaci su je cijenili. Za života je pričala je anegdotu iz Vranja i sa sarajevskog festival “Ilidža”
.
„Samo što se meni desio Dimitrije, otišli smo u Vranje. Narod se okupio, svi su čekali da vide tu Vasiliju koja tako lijepo pjeva njihovog Dimitrija. A kada su me ugledali, jedan čovjek se izdvojio i rekao – ti, tako mala, tako sitna, a tako pjevaš!. Prelijepu uspomenu nosim iz Sarajeva, kada sam nastupala na Ilidži. Jedna gospođa, Fahra se zove, pritrčala mi je na Ilidži, uzela me u naručje i igrala se samnom kao sa djetetom. OD milja naravno. I njoj sam bila zanimljiva ovako mala, a grlata – pričala je Vasilija.

U poznim godinama svoga života Vasilija nije bila sretna.Šest godina prije nje umro joj je muž Milan Đorđević,, čiju smrt je teško podnijela. Doživjela je i šamar iz estradne branše.

“Povrijedili su me kolege muzičari, estradnu penziju nisam dobila iako sam nekoliko puta podnosila zahtjev. Kada je penzija izglasana, trebalo je da je prvi dobijemo Cune i ja. On je penziju dobio, mene su zaobišli, iako važim za pjevačicu koja ima najviše snimljenih pjesama u fonoteci Radio Beograda. Kako da pjevam kada mi se plače – rekla je Vasilija u jednom intervjuu 1980. godine. (Naj portal)