Nakon 1971. godine, kada je u Jugoslaviji donesen Zakon protiv šunda, te kragujevačkog Kongresa kulturne akcije mnoge zvijezde narodne muzike bile su pod lupom tadašnje UDBE.

Pojam kiča je definisan dosta neodređeno, odnoseći se na „sve vrste umjetničkih djela smatrane estetski osiromašenim i moralno sumnjivim, koja snižavaju esteski karakter nekog djela“ (Konkretnije mjere su stigle 1974. godine, kad je na Desetom kongresu Saveza komunista Jugoslavije održanom u Beogradu, najavljena borba protiv svih oblika nacionalizma, kulturnog kiča i šunda, kao reakcije na međunacionalne tenzije i krizu u kulturi. Tada je UDBA sve “češljala”.

Primjera radi pozvali su na informativne razgovore Zorana Kalezića i Tomu Zdravkovića. Provjeravali su kome se obraćaju u pjesmama “Ne šalji mi tvoja pisma” i “Posljednje pismo”. Kaleziću takav ragovor baš i nije bio prijatan, pravdao se, a Toma je inspektorima rekao:

“Vi mene iz kafane zovete zbog te pjesme. Bože budala! Goveda jedna!”

Zoran Kalezić kaže da se sjeća te neprijatne situacije, ali da nije imao nikakvih neprijatnosti:

“Bila su takva vremena. Sumnjalo se na neprijatelje iz inostranstva, da im možda ovom pjesmom nešto poručujem. Pjesma nikada nije zabranjena, jako puno se vrtila na lokalnim radio stanicama. Ni Tomino “Posljednje pismo” nije zabranjivano – kaže Kalezić.

Naravno, inspektori nisu u zapisnik stavili ove Tomine riječi, već su napisali pribilješku da se Zdravković uredno odazvao pozivu, ali da priča gluposti. Rekao je da je pjesmu posvetio djevojci iz parka s kojom se slikao za omotnicu ploče. Kasnije se ispostavilo da je u pitanju kip.

Zanimljivo je da je Tomina pjesma prije javnog izvođenja prošla sve moguće kontrole, jer je izvedena prvi put na “Beogradskom saboru”, festivalskoj priredbi u čijem žiriju su sjedili veliki i podobni muzički autoriteti. (Naj potal)

Poslušajte obje pjesme