Pratite nas

Sudbine

Nakon njenog odlaska, nismo više isti: ZAŠTO MAJKO NISI VJEČNA

Published

on

Majka je definitivno najuticajnija osoba u životu gotovo svakog čovjeka. Ona brine o nama onako kako niko drugi ne zna i ne želi, i jedna od rijetkih osoba koje će ostati uz nas u svakoj mogućoj situaciji, spremna da nas utješi lijepim riječima, zagrli, ušuška u krevet, čak iako smo odavno odrasli.

I kada napravimo najgore greške u životu, ona je ta koja nas neće napustiti, koja će nam pomoći da preživimo, koja će se postarati da nas manje boli.

Ljubav koju majka osjeća za sinove i kćerke ne može se mjeriti ni sa čim, i ta ljubav ne nestaje čak i kada majka više nije sa nama. Ona je prva osoba sa kojom smo ostvarili duboku vezu, naš vječiti zaštitnik, ona koja nikada nije zaboravila na nas.

Kada ona zauvijek ode, osjećamo se kao da više nismo kompletni. Čini se kao da je dio naše duše zauvijek otišao. Sahranili smo ga sa njom, sa njom je zauvijek otišao. Nije važno da li smo bili pored majke u posljednjim danima ili nismo stigli ni da kažemo zbogom; kada majka preseli, ništa više neće biti isto. Mi više nećemo biti isti.

Što je majka bila prisutnija u vašem životu, to će gore biti kada jednom ode, bilo da ste tinejdžer ili odrasla osoba koja već ima svoju porodicu.

Kada čovjek izgubi majku, počinje da se osjeća kao potpuno druga osoba. Bol je toliko jak da se čini da je ušao u svaku poru duše i da je iznutra steže i cijedi snažnim pesnicama najjačeg čudovišta. Srce boli, svijet se ruši na komadiće, nestaje bez traga. Taj bol se teško da opisati riječima i razumiju ga samo oni koji su ovo već prošli.

Ništa vas u životu ne može pripremiti za ovo. Koliko god da ste svjesni da je odlazak majke prirodna pojava i da su gubici teški, kada ona zauvijek zatvori oči, uvijek je šok. Uvijek je iznenađenje. Nikad nije bilo vrijeme. I nikada ne bi bilo vrijeme.

Kada ode majka, srce dobija rupu. Ogromnu, nezamislivu ranu koja nikada ne zacijeli, već samo naučimo da je podnosimo. Pronađemo snagu da nastavimo dalje. I zaista, bol vremenom malo izblijedi, ali nikada ne ode. Nikada se ne zaboravi, i baš zato vaš život više nikada neće biti isti nakon majčinog odlaska..

Realnost života u kojoj više nema majke toliko jako pogađa da nam se čini da smo i mi otišli s njom. Bol je stvaran. Razarajući. Jak, kao najsnažniji fizički bol.

Trebaće puno vremena da prođe da ponovo sastavimo svoju dušu i vratimo život u normalnu formu, ali ovo je događaj nakon kojeg ćete vjerovatno morati da napravite pauzu od svega što ste radili. Trebaće vam vremena da se sastavite i nastavite dalje.

Svima onima koji su zauvijek izgubili majku jedna stvar je zajednička – to su ljudi sa okrnjenom dušom. Ranjeni feniksi koji će se podići iz pepela, ali ne cijeli. I nije važno kada se to dogodilo, prije nekoliko dana ili prije 20 godina. Do kraja života bićete ucvijeljena ptica koja žali za majčinim toplim krilom i sigurnim gnijezdom. (Naj portl)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending