Kakav to čovjek neko može da bude, pa da pu*a u invalida i usmrti ga? A neko takav je ub*o moje slabo i goloruko dijete, koje se borilo za svaki dan života, jer su pokušali da ga u*iju i prije pet godina. Tada im nije uspjelo, a sad su mi oduzeli jedino dijete, sina Vedrana, sve moje…
Ovo su riječi neutjšene majke dr Mire Repčić, pedijatra, o kojoj kolege, komšije, kao i njeni mali pacijenti i njihovi roditelji, imaju samo riječi hvale.
O tra*ediji koja ju je zadesila, nesretna majka saznala je – od policije. Nedugo potom, u njen i Vedranov stan, počeli su da pristižu prijatelji, kolege, komšije, rodbina…
– Ni slutila nisam šta se dogodilo kada je policija zakucala na moja vrata – kaže majka za “Novosti”. – Kad su mi rekli da mi je neko u*io dijete, cijeli svijet mi se srušio. Šta ću sada, jadna ja? Pa, samo zbog Vedrana sam i živjela…
Mira Repčić kaže da je njen sin u sredu ujutru izašao iz kuće, kako bi bacio smeće, kupio nešto u obližnjoj prodavnici i otišao na terapiju.
– Prije pet godina, kada je u*ucan gotovo ispred kuće, sve sam učinila kao majka i kao ljekar da ga održim u životu. Potpuno sam mu se posvetila. Bio je mjesecima u komi i u bolnici, više puta je operisan, ali mu je me*ak ostao u glavi. Oporavljao se polako mentalno, pa i fizički. Svakog dana, otkako je izašao iz bolnice, radio je propisane vježbe sa fizioterapeutom u kući. Pa, vidite koliko sprava imamo samo u stanu? Počeo je sam i da odlazi na fizioterapije, vodio računa o zdravlju, higijeni u kući, o meni…
Majka kaže da je, sa sinom zajedno, svakodnevno šetala, prelazila kilometre, samo da Vedran počne bolje da hoda:
– Operacijom mu je uzet dio kosti sa noge i prebačen u ruku, koja je bila gotovo mrtva. Polako, uz adekvatne lijekove i terapiju, Vedran je počeo da koristi ruku. Ali, imao je problem sa nogom, malo je vukao i to mu je smetalo. Zato je svakog dana vježbao. I kad je bilo najbolnije, uz suze na licu, znao je da mi kaže: “Mama, ne brini, boli, ali biću dobro, bićeš na kraju, ipak ponosna na mene!”.
– Dan prije nego što su ga u*ili, kupila sam mu novu trenerku – kaže majka.- Obukao ju je juče ujutru, a ja sam ga uz poljubac, ispratila iz kuće. Okrenuo se, pogledao me i rekao: “Dobro mi stoji, ali vidjećeš, uskoro ću moći da obučem i farmerke. Mnogo to želim, naročito one, koje si mi ti, mama, kupila u Solunu “. Nasmiješio se, okrenuo se i otišao. Zauvijek. (Naj portal)
