Pratite nas

Sudbine

Djedu za ljubav: LJUBIŠA BUBULJ JE NAJMLAĐI KOVAČ U SEMBERIJI

Published

on

Kada počne pričati o svojem današnjem poslovnom izazovui, Ljubiša Bubulj kaže da u početku nije znao puno o kovanju, osim da je to težak i prljav posao. Ali želio je da otkrije tajne zanata te je upijao svaki pokret pokojnog djeda, pomagao mu i učio. Kako je vrijeme odmicalo, sve više su ga privlačili plamen i užareno gvožđe.

“To je kao igra s plastelinom, kada je gvožđe vrelo, praktično se možete igrati s njim, kazuje 21 – godišnji Ljubiša Bubulj, najmlađi kovač Semberije.

U svijet predmeta koji nastaju kovanjem gvožđa ušao još u djetinjstvu, na porodičnom imanju u bijeljinskom selu Brodac, u kojem su vrijedni domaćini u davna vremena u radionicama raspaljivali kovačke vatre, a selom odzvanjali udarci čekića po kovanom gvožđu. Danas se u selu koje se ugnijezdilo uz samu obalu rijeke Save rijetko čuje prepoznatljiv zvuk čekića i nakovnja, rijetki su naslijedili porodične poslove i viševjekovnu tradiciju, ali Ljubiša je riješen u odluci da sačuva stari zanat, ali i uspomenu na djeda koji je bio i ostao njegov uzor.

“Djed me učio svemu – on je bio dobar, cijenjen i čuven kovač u našem kraju… Posla je bilo uvijek, takva je Semberija, kovači su joj i te kako bili potrebni i u davna vremena, a i danas, iako ih danas, nažalost, nema puno”, priča Ljubiša za “Nezavisne”.

Pojašnjava majstor za kojeg Semberci znaju i kazuju da je pokojnom djedu osvjetlao obraz, da je zbog njegove bolesti i preuzeo porodični posao i radionicu.

“Kada on više nije mogao raditi, ja bih poslije svakog završenog posla djedu završenu alatku nosio na provjeru, da budem siguran da sam sve uradio kako treba”, sjetno objašnjava Ljubiša i dodaje da i danas čuva svesku u koju je zapisivao djedove savjete, kao podsjetnik na njegove riječi, savjete, ali i zajedničke trenutke provedene u radionici.

Semberija je poznata kao poljoprivredni kraj, a mještani koji su donosili alatke na popravku, prema riječima mladog kovača, kojem je kod samog kovanja najteže bilo shvatiti i savladati proces kaljenja, koji je najbitniji u procesu rada, na početku su bili začuđeni jer se mlad momak bavi starim zanatom.

“Mušterije su iznenađene kada mene vide u radionici, ali kada posao završim, budu zadovoljne urađenim – jer sam radio po instrukcijama najboljeg učitelja kojeg sam mogao imati, moga djeda”, pojašnjava Ljubiša i navodi da se “u kovanje praktično zaljubljujete i kada počnete da kujete, uvijek tražite nešto novo, neke nove ideje za rad”.

Ljubiša pored kovanja poljoprivrednih alatki i ukrasnih predmeta kuje nešto i za svoju dušu – noževe.

“Mnogo sam čitao o noževima, određenim tehnikama izrade koje su me zainteresovale, te sam pokušao i da ih iskujem. Na početku ponekad ne baš uspješno, ali iskustvo sam sticao konstantnom izradom novih komada i danas sam zadovoljan”, objašnjava mladi kovač.

A kada u staroj djedovoj kovačnici utihnu čekići i nakovanj, Ljubiša kuje planove za budućnost. Želja mu je da upravo zbog sjećanja na djeda stari zanat ne prepusti zaboravu, ne samo da se porodična tradicija ne bi sa kovačkom vatrom ugasila, nego zato što je, kako kazuje, zanat zlata vrijedan.

“Ulažem u novi alat i opremu. Nadam da će se u narednom periodu mladi ljudi posvetiti očuvanju starih zanata, a samim tim i kulturne baštine našeg podneblja. Kada umijete nešto svojim rukama raditi, uvijek ćete sebi zaraditi – u stvari ste kovač svoje sreće”, zaključuje najmlađi kovač SemberijE (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending