“Izlazi napolje! I reci hvala što te nismo uspavali,” vrata automobila se zatvaraju, auto odjuri u daljinu.

Pas je ostao sam na autoputu. U sumrak je izgledao ogromno, sa širokim leđima i kostima koje su štrčale, ali bilo je to samo malo štene azijskog ovčara. Pokušao je da stigne automobil, trčao je bez daha, ali nije imao toliko snage. Vremenom je usporio korak i polako se vukao uz autoput.

Gdje da odem? Gdje je kuća? Porodica?

Na putu nije bilo žive duše, samo automobili koji su jurili zasljepljujući ga farovima….

Bilo je mračno i hladno. Kratak zimski dan bližio se kraju. Pas je stajao sam na putu, zavijao, lajao… Plakao je, kao što sva mala djeca plaču kada ostanu sama – na cijelom svijetu nije bilo nikoga ko ga voli ili ga očekuje.

Svijet mu se srušio…A samo prije nekoliko dana živio je u toplom stanu, okružen ljubavlju… Sjeća se kako je imao sreće što je dobio ljubaznog vlasnika, a majčin glas mu je odzvanjao u glavi:

“Bog nas je poslao na Zemlju da čuvamo život i mir čovjeka, da ga volimo nesebično i budemo mu odani. Kažu da Bog na ljude gleda očima pasa…”

Njegova mama je bila meka, topla i puna ljubavi. Šteta što ne možemo zauvijek ostati bebe, tako bi nas mama uvijek štitila. Kada se njegov budući vlasnik pojavio na pragu, štene je odmah znalo – došli su po njega.

Veselo mašući repom, pojurio je ka njemu.

“Pa, zdravo kuco mala! Tako si divan, sanjao sam o tebi!”

Odveo ga je svojoj kući, redovno hranio, šetao, mazio i igrao se sa njim. Kada bi vlasnik otišao na posao, kuče je svoju njušku zabadalo u njegove papuče, osjećajući miris vlasnika nije se osjećalo usamljeno….

Mjeseci su brzo prolazili. Kuče je raslo. Vlasnik ga je ponosno šetao i govorio mu kako će ići na izložbe da svima pokažu koliko je on lijep pas…

Ali jednog dana sve se promijenilo. Kuče je osjetilo da se tog dana vlasnik više neće vratiti. Uveče su došli neki rođaci koje je štene vidjelo samo jednom. Hodali su po stanu, premetali stvari. Govorili su:

“Moramo se riješiti kučeta!”

Na silu su ga izvukli iz kuće i odvukli u kola. I evo ga sada sam na pustom putu..

Umor je uzeo svoj danak – štene je leglo pored puta puštajući da mu snježne pahulje padaju po krznu. Uskoro je meki sneg stvorio pokrivač po njemu, a kuče je sanjalo da je opet kod kuće, pokriveno, sigurno… Zaspao je odmah. U san mu je došao vlasnik, vikao je na njega:

“Ustani! Ne smiješ da spavaš! Umrijećeš tako! Smrznućeš se! Ustani i kreni!”

Usamljen i gladan, pas je dva dana hodao bez sna dok nije, iscrpljen pao pored nečije kapije.

Probudio se u nepoznatoj štali. Težak, kratak lanac mu je bio oko vrata… Znači, sada je protiv svoje volje postao čuvar seoske kuće…

Ljudi koji su pronašli štene pored kapije željeli su da imaju opasnog psa čuvara. Da bi bio agresivan, izgladnjivali su ga i tukli…

Sanjao je da ga grle i miluju, a oni su ga tukli bjesomučno… Međutim, on nije mogao da se pretvori u divlju zvijer, jer je znao: u svijetu postoji ljubav i prijateljstvo između čovjeka i psa.

Ubrzo su ga se novi vlasnici oslobodili kao “neupotrebljivog” – dali su ga jednoj trgovini. Pas je sada imao zadatak da “čuva” prodavnicu kako noću niko ne bi došao da je opljačka.

Dan – noć stajao je zavezan na kratkom lancu po suncu, kiši, jakom vjetru i snijegu. Koliko je samo noći prespavao u mokrim lokvama, smrznut i gladan.

Ogrlica mu je bila stara i skoro raspadnuta, ali niko se nije sjetio da mu kupi novu. Uzeli su lanac i zavezali ga u čvor oko njegovog vrata.Često su zaboravljali da ga nahrane, pogotovo vikendom kada trgovina nije radila. Zbog toga je morao da gladuje nekoliko dana.

Ljeti je posuda sa vodom više bila prazna nego puna. Trpio je veliku žeđ.

Ali pas je bio spreman da sve oprosti i istrpi samo da je jednom neko spustio svoju ruku na njega da ga pomiluje. Znao je da ljudi nisu kalkulator koji hoda, duša zatvorena za ljubav.

Bio je zatvorenik sa lancem oko vrata. Deset koraka u jednom pravcu, deset koraka u drugom pravcu… Dani su se vukli u beskraj… Lanac je prerastao vrat, urezao se u meko meso, zbog čega je pas imao hrapav lavež.

Jedno lijepo i veselo kuče pretvorilo se u sporog i ravnodušnog psa.

Vjerovatno bi umro, ugušivši se u zategnutom lancu, da se jednog dana nije u trgovini pojavio novi radnik.

“Dobar dečko!”, rekao je blago.”U selu sam imao njemačkog ovčara, on mi je bio najbolji prijatelj. Evo ti sendvič, uzmi, previše si mršav.”

Tog dana pas je opet dobio volju za život. Radnik nije radio svaki dan. Prolazilo je i po nekoliko dana dok bi se pojavio i ti dani su bili sivi i tužni za usamljenog psa.

Jednog popodneva, neko je došao blizu prodavnice. Pas je instiktivno osjetio opasnost. Dok je većina ljudi bila ravnodušna prema njemu, ovaj čovjek ga se plašio i mrzio ga. Došao je i donio neke kobasice. Jednoj radnici je rekao:

“Dajte to psu”.

Pas je samo njuškao kobasice, ali ih nije jeo.

“Nije gladan, evo neće da jede kobasice. Uzmite i nosite ih,” rekla je čovjeku.

Taj užasni čovjek je uzeo kobasite i zlobno rekao:

“Svejedno će umrijeti, prije ili kasnije, da li je bitno?!”

Žena je prvi put pogledala psa u oči. Nešto u njoj se prelomilo, pokušala je da ga oslobodi tijesnog lanca ali nije uspjela. Otišla je u radnju, uzela kliješta i njima prekinula lanac.

“Ovaj hoće tvoju smrt. Ne znam zašto bi neko to htio. Kome smeta božji stvor? Reći ću da si mrtav, sahranjen, molim te samo idi, bježi što dalje…”

Pas je sve razumio. Krenuo je polako da se udaljava od trgovine. Nije mogao brzo da trči jer godinama nije valjano pustio korak. Našao se na slobodi. Opet je hodao pored puta, kao nekad kad je bio kuče.

Usamljeniji nikad nije bio. Hranio se ostacima hrane bačenim u smeće, pored puta i pored kafića. Sklanjao se od ljudi i automobila.

Mjeseci su prolazili, a on je samo hodao okolo. Jednog dana je čuo škripu guma i crni džip se zaustavio blizu njega. Nije stigao ni da reaguje, a nebom se prolomio pucanj. Džip je uz jak gas otišao dalje. Pas je ostao ranjen da leži pored puta.

Lizao je svoju raskrvarenu nogu pitajući se zašto? Zašto bi neko ranio običnog, napuštenog psa? Šta je to u ljudima da ih tjera da budu toliko svirepi?

Danima je ležao u jarku, nemoćan da korača. Noga ga je boljela i krvarila. Odjednom je osjetio da mu neko prilazi! Opasnost! Čovjek je pokušao nožem da prikolje psa. Pas je u poslednjem refleksu uspio zube da zarije u ruku koja je držala nož…

“Opasan pas! Pomagajte! Vjerovatno je bijesan, evo pokušao je da me ujede,” vikao je čovjek, krijući nož iza leđa…

Čuo je sirene, neko je zvao policiju….

Ako Bog zaista ljude gleda očima psa – zašto ovaj svijet još postoji?

Odjenom je na glavi osjetio nečiju ruku:

“Polako dečko, polako! Izgleda da si gadno povrijeđen! Vodim te kod veterinara, izdrži samo još malo molim te!” rekao je nježan ženski glas.

Umotala ga je u toplo ćebe i stavila u kola. Nakon toliko godina osjetio je toplinu i ljubav. Zaspao je snom bez snova. Više ništa nije moglo da ga probudi…. (Naj portal)