Pratite nas

Razglednice

Uživajmo bar u snovima: SA TAHITIJA NI ROBIJAŠI NISU HTJELI DA BJEŽE!

Published

on

Onima koji traže tirkizno more, lijepe i skupe hotele na Bora Bori i Murei, ronjenje i dobre francuske restorane, a imaju nešto više para za trošenje Polinezija je pravi izbor.

Pobunjenici s broda Baunti, kada su vidjeli ovaj raj na zemlji, nisu željeli da se vrate kućama.

Ali da li je Polinezija raj, kao što je to napisao francuski istraživač Luj-Antoan de Bugenvil (Louis-Antoine de Bougainville) 1768. godine?

Ovaj arhipelag se ponosi jednom od najljepših prirodnih kreacija na svijetu. Vrhovi u magli duboke zelene boje okruženi tirkiznim lagunama i tamnim okeanom izgledaju impresivno iz vazduha, s broda ili kroz prozor unajmljenog automobila.

Polinezija danas više nije ista kao u doba Pola Gogena, kada je ovaj slikar na platnima prikazivao preplanule ljepotice s cvijetom hibiskusa u kosi. Francuska kolonija je u modernom dobu kao i sve ostale zemlje pod evropskim patronatom.

Nažalost, razvoj je pratila i visoka cijena, pa se slobodno može reći da je Polinezija jedna od najskupljih destinacija svijeta, iako – kao posljedica globalne krize – cijene polako padaju.

Ovdje većina stanovništva i dalje živi skromno, hoteli su strane investicije, pa novac odlazi dalje. Tehnički, Polinezija je dio Francuske,. Ekonomija najvećim dijelom zavisi od donacija iz Francuske. One, kako kaže domaće stanovništvo, stižu sa zakašnjenjem, što stvara mnoge probleme, posebno na najvećem ostrvu – Tahitiju i glavnom gradu Papeteu.

Donacije dolaze zbog toga što su neki udaljeni atoli u arhipelagu Tuamotus godinama bili lokacija za testiranje nuklearnih bombi. Od 1963. do 1996. Francuzi su izvršili 193 eksplozije u atmosferi i pod morskim dnom, ispod laguna. Nikad nije sprovedeno nezavisno mjerenje radijacije i učinjene štete, tako da će se o tome još sigurno govoriti.

Osim donacija, jedini izvori prihoda su turizam, nešto poljoprivrede (vanila, ananas, noni), kao i uzgajanje crnih bisera, koji su najpoznatiji suvenir s ostrva.

Cijena crnih bisera je prilično visoka i zavisi od boje, veličine, odnosno starosti i čistoće oblika. Prosječna cijena za jednu perlu prečnika 15 milimetara je stotinjak eura. Ogrlice se sastoje od tridesetak perli pa naviše.

Polinezija je skup udaljenih ostrva: Society, Marquesas, Tuamotus, Gambier i Australs. Udaljenost između ostrva je velika, ponekad i preko hiljadu kilometara, tako da je skoro jedina veza među njima avionski saobraćaj.

Većina stanovništva živi na najvećem ostrvu – Tahitiju, i okolnim ostrvima. Danas ima oko 260.000 stanovnika, otprilike isto kao kad su ih otkrili bijelci prije nešto više od 200 godina.

Uprkos svim navedenim problemima, Tahićani su veseli i razigrani. Konstitucijom su veoma snažni i visoki muškarci, a ni žene nisu ništa niže. Prema našim mjerilima su veoma krupni i jaki ljudi, poznati iz istorije kao neustrašivi i okrutni borci. Ne brinu previše o ostatku svijeta, što nije ni čudno kad je potrebno desetak sati avionom do prvog velegrada, bio to Los Anđeles, Sidnej ili Tokio.

Zvuci tradicionalne gitarice, ukulele, čuju se iz svakog kafića ili automobila u prolazu, sugestivni plesovi Tahićanki bude maštu turista, ali treba znati da je ovo društvo veoma religiozno, pa se valja ponašati u skladu s tim.

Vrlo su ljubazni i često pozdravljaju turiste sa “ia orana” ili “bonžur”. Francuski govore svi, a engleski mnogo manje, ali ljudi koji su angažovani u turizmu ga koriste. Većina turista su Francuzi, Amerikanci, Japanci.

Do Tahitija se stiže letom od desetak sati do Los Anđelesa, pa još toliko dalje do vazdušne luke Fa na Tahitiju. Većina Evropljana ostane nekoliko dana u Kaliforniji, kako bi lakše podnijeli put i vremensku razliku, koja je u odnosu na nas čak 12 sati. (Naj portal)

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

on

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

 Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

 Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

 Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending