Pratite nas

Razglednice

U Trebinju gradu: INAT PRIČA O ARSLANAGIĆA MOSTU

Published

on

Trebinje, jedan od najljepših hercegovačkih gradića, urbani je centar koji se nalazi u najjužnijem „ćošku“ Bosne i Hercegovine, na odaljenosti od oko 113 km od Mostara. Razvijao se pod uticajem Bizanta, Otomanskog carstva i Austrougarske dominacije. Hstorijsko jezgro rađa se na obalama rijeke Trebišnice, i prvi put ga u X vijeku spominje bizantijski historičar Konstantin Porfi rgenit.

Među najvažnije gradske spomenike ubrajaju se Manastir Tvrdoš (XVI vijek), Arslanagića most, izgrađen 1574., za vrijeme otomanskog carstva kao bitna komunikacija za trgovinu soli, Džamija Osman Paše (1726) i Novi Pravoslavni manastir, poznat i kao “Harcegovačka Gračanica” (izgrađen je po modelu manastira Gračanica sa Kosova), smješten na brežuljku u južnom dijelu grada. U Manastiru se nalaze djela pjesnika i diplomate Jovana Dučića.Mjesto na kojem se stanovnici Trebinja okupljaju je Trg Jovana Dučića, koji u jutarnjim satima, postaje živahna tržnica.

Jedan od najljepših primjera osmanske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Arslanagića most u Trebinju prvobitno je bio izgrađen 10 kilometara uzvodno od svoje današnje lokacije.

Arslanagića most je zadužbina Mehmeda – paše Sokolovića, a podignut je 1574. godine u čast njegovog poginulog sina. Njegova dužina je 80 metara i ima ukupno sedam lukova. Jedan od uglednijih ljudi u Novom u taj vakat bješe Arslan-aga koji dobi zadatak da naplaćuje mostarinu.

Tako se on doseli u Hercegovinu i napravi kuću odmah do mosta. Vremenom oko mosta niče naselje koje nazvaše Arslanagići, a most dobi ime po svom mostaru. Arslanagića most je povezivao centralnu Bosnu i današnji Herceg Novi, piše Udruženje Mapa kulture, prenosi Anadolu Agency (AA).

Svoje najteže dane ovaj most je doživio tokom Drugog svjetskog rata kada su ga pokušali srušiti, uništeno mu je lijevo krilo. Nakon rata je popravljen. Par godina kasnije, Arslanagića most je doživio i potop. Godine 1965. vlasti bivše države odlučuju da upravo na mjestu gdje se nalazi most, naprave hidrocentralu.

“Nastankom akumulacionog jezera Gorica naš inadžija prkosno potonu. Godinu dana je ronio, a onda vlast donese odluku da se biser Trebinja izmjesti na drugu lokaciju. Nakon pražnjenja jezera 1966. godine izvršena je demontaža mosta. Rastavljen je i kamen po kamen odložen na obližnje polje. Legenda kaže da je tada bilo više ponuda za kupovinu mosta, a da je ona najkonkretnija za otkup došla iz Kanade. Ali nije bio na prodaju”, ističu iz Udruženja Mapa kulture.

Ranjen, potopljen, rušen i dalje se inatio i za inat svima 1970. počelo je premještanje kamenih ostataka. Čitav proces je trajao dvije godine, a most je otvoren nekoliko kilometara niže u naselju Gradina. Tu se Trebinjci naviknuše na njega i on osta’ i posta’ simbol grada.

Na novoj lokaciji neki su ga počeli zvati Perovića most, ali je on ipak za sve generacije Arslanagića most.

Simbol koji prkosi, roni, pa izroni, ruši se, pa se napravi, minira, pa se popravi i na kraju preseli par kilometara niže. Simbol zbog kojeg se dolazi u grad, a zbog kojeg se iz Trebinja odlazi sa osmijehom.

”Da, to je sve Arslanagića most”, zaključili su iz Udruženja Mapa kulture. (Naj portal)

Razglednice

Njih dvoje imaju jedinstven stil života: ŽIVE BEZ STALNOG DOMA, ČUVAJUĆI TUĐE KUĆE PO SVIJETU

Published

on

Jedan britansko-američki bračni par pronašao je jedinstven način života – nemaju stalni dom niti troškove stanovanja, već putuju svijetom čuvajući kuće i stanove nepoznatih ljudi. Zauzvrat, imaju besplatan smještaj i brinu o ljubimcima i biljkama vlasnika dok su oni odsutni.

Ovaj način života omogućava im da uštede na troškovima stanovanja, što im odgovara, i ne planiraju da stanu.

“Oboje volimo putovanja, a ovakav stil života privlačio nas je od samog početka. Upoznali smo se 2013. dok smo oboje živjeli u inostranstvu, i odmah smo zavoljeli ovu ideju. Čuvanje nečijeg doma uglavnom uključuje brigu o kućnim ljubimcima, biljkama, održavanje sigurnosti i higijene doma, a sve u zamjenu za besplatan smještaj – objašnjava Ejmi Hornsbi.

Do sada su obišli oko 15 zemalja i stekli brojne prijatelje, među kojima su i ljudi i životinje. Ovako mogu da putuju polako i posjećuju manja mjesta i sela koja bi kao turisti vjerovatno propustili.

Putujući i boraveći u tuđim domovima, oni rade na daljinu – Ejmi kao slobodni pisac, a njen suprug kao učitelj engleskog jezika. Iako su daleko od klasičnog doma, ovakav način života omogućava im minimalne troškove dok istražuju svijet i zarađuju.

Ona i njen suprug prvi put su čuli za ovakav način putovanja dok su živjeli u Južnoj Koreji, a zatim se preselili u Poljsku. Kroz preporuke i grupe na društvenim mrežama, pronašli su ljude kojima je bila potrebna briga za kućne ljubimce tokom njihovog odsustva. Tako su stekli prve preporuke, što im je kasnije pomoglo u prijavama na platforme za čuvanje kuća.

Prve zadatke dobili su u Engleskoj, gdje su čuvali mačke, a potom i papagaja. Ovaj način života brzo je postao njihova svakodnevica, a sa mnogim vlasnicima su ostali u kontaktu. Dvoje vlasnika čak su im bili svjedoci na vjenčanju tokom pandemije.

Poslije više od 50 čuvanja, znaju šta im odgovara. Uživaju u minimalizmu, brizi za prelijepe životinje i stvaranju jedinstvenih uspomena. Povremeno moraju popuniti praznine sa nekoliko noćenja u hotelima, ali ih to ne ometa u njihovom načinu života.

Tokom pandemije su pokušali da se skrase u Engleskoj, ali ubrzo su shvatili da im to ne odgovara. Vratili su se putovanjima, prodali svoj namještaj i nastavili sa životom bez stalnog doma.

Iako mnogima ovakav način života nije razumljiv, Ejmi i njen muž ga istinski vole i vjeruju da je život prekratak da bi se živjelo po tuđim očekivanjima, prenosi Business Insider. (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending