Razglednice
Ostrvo užasa: NA HAVAJIMA POSTOJI KOLONIJA GUBAVACA, U KOJEM JE BILO 8.000 OBOLJELIH
Na pitoresknom poluostrvu Kalaupapa na jednom od najmanjih havajskih ostrva – Molokaiju, odvojeni od ostatka svijeta ostali su nasljednici najgore zdravstvene pošasti u povijesti.
Kalaupapa, na ostrvu Molokaiju, kolonija je gubavaca na Havajima, gdje je 1866. poslano 12 oboljelih od gube, a u narednih sto godina to je postao dom za čak 8.000 oboljelih koji su odvajani od svojih porodicai i poslani u Kalaupapu. Tamo bi ih iskrcali i svoj život bi proveli u izolaciji. Karantin u koloniji je ukinut 1969. godine, no neki su stanovnici dobrovoljno ostali. Ostalo je njih devet, danas su živi njih šestero, a Država Hawaii obavezala se brinuti se o njima do smrti.
Očekuje se da umru i posljednji, čime će tamna istorija ovog ostrvcera otići u prošlost. A kako bi mu se odalo dužno poštovanje, kao i počast svim preminulim žrtvama, dići će se spomenik u njihovo ime. Međutim, već sada se insistira da mjesto ne postane previše komercijalno, već da se sačuva njegova istorijska baština.
Kalaupapa je jedno od rijetkih mjesta na Havajima gdje je priroda potpuno netaknuta, to je najizoliraniji arhipelag i dom za trećinu tamošnjih ugroženih životinjskih vrsta. Osim toga, iako je to bila kolonija gubavaca, bilo je tamo i sretnih priča. Pacijenti su se međusobno i ženili, pa se tako između 1900. i 1930. godine tamo vjenčalo hiljadu pacijenata.
Kako je mjesto postalo kolonija?
Početkom 19. vijeka, Havajima su počele harati bolesti koje su donosili i širili strani moreplovci. Spolne bolesti tako su tokom 20-ak godina ubile više od 10.000 ljudi, dok je tifus odnio 5.000 života. Tokom 1853. godine, velike boginje ubile su 15.000 ljudi, a deceniju kasnije pojavila se nova bolest koju su prozvali ‘Mai Pake’, tj. pravom orijentalnom gubom.
Vlasti, koje su pogrešno vjerovale da je riječ o izrazito zaraznoj bolesti, odlučile su da je jedini način borbe s ovom bolesti obavezan karantin. Kralj Kamehameha V objavio je ‘Akt o sprečavanju širenja gube’ 1865. godine, u kojem je zapovjedio izolaciju, te je hiljade oboljelih potjerano na poluostrvo ostrvceta, što je stajalo u zakonu sve do 1969. godine.
Prvi pacijent kolonije bio je J.D. Kahauliko, koji je došao 6. januara 1866. godine, s još 11 oboljelih. U te rane dane, vlada nije pazila da osigurava hranu za ondašnju zajednicu gubavaca, nego su očekivali da će se oni baviti poljoprivrednim radovima koji su, valjda, preko noći trebali uroditi plodovima i prehranjivati ih.
Ljudi su morali dijeliti deke i u improviziranim skloništima racionalizirano trošiti vodu. Kako je kolonija prerasla u zajednicu, ovdje se sklopilo na hiljade brakova, iako su pacijenti i dalje smatrani parijama, tj. izbjegavalo ih se zbog raširenih zabludama o bolesti. Ondje rođena djeca su se odmah nakon rođenja oduzimala majkama i slala na usvajanje, te su mnogi odrastali ne znajući za svoju porodičnu lozu.
Jedan od ranih stanovnika je bio i otac Damien, katolički svećenik, koji se na kraju i sam zarazio i umro od gube nakon što je služio ondašnjoj zajednici 16 godina. On i sestra Marianna Cope, koja je ondje živjela, naknadno su proglašeni svecima, zbog čega je ostrvo postalo mjesto hodočašća mnogih vjernika.
Razglednice
Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije
Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.
Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.
-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.
Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.
Bez čokolade nisam mogla živjeti
-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.
Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.
Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.
-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.
Prštim od energije
O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.
-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!
Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.
-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!
Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…
-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!
Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.
Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?
Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.
Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.
Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.
Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.
Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.
( E. K./Najportal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti3 mjeseca
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON
-
Sudbine4 godine
Sve više Bišćanki se udaje za migrante: OD OSUDE DO ČESTITKI (POGLEDAJTE KOMENTARE)