Pratite nas

Sudbine

Oni fizičke nedostatke pobjeđuju životnim optimizmom: TUFU I ŠUHRU SPOJILA LJUBAV PREMA HAMBURGERU

Published

on

Teufik i Šuhra Zukanović su osobe sa visokim stepenom invaliditeta, a već osamnaest godina žive u Sanskom Mostu u skladnom braku. Iako kažu kako se život i položaj pripadnika ove populacije u društvu nešto poboljšao u posljednje vrijeme, smatraju kako treba još dosta toga da se učini kako bi se ljudi sa invaliditetom osjetili ravnopravnim u društvu.

Ovo dvoje supružnika su inače osobe pune entuzijazma i životne energije, a pored toga aktivni su u brojnim društvenim djelatnostima, posebno sportu, gdje se aktivno takmiče i osvajaju brojne nagrade i priznanja.

“Osoba sam sa stopostotnom invalidnošću, praktično cijeli svoj život, od kada sam u trećoj godini života imala tešku prehladu i moje se zdravstveno stanje tada iskomplikovalo. Najviše se to odrazilo na noge i kičmu, do sada sam imala petnaest operacija, a očekujem i šesnaestu. Ipak, nikada se u životu nisam predavala, ne osjećam se invalidom, jednostavno nemam to u glavi. Život shvatam kao borbu i neprestano se borim”, kaže Šuhra za „Nezavisne“, koja u domaćinstvu obavlja sve kućne poslove.

Njen suprug je također lice s invaliditetom od rane mladosti, a Zukanovići žive od socijalne pomoći koju primaju. Kažu kako su njihova primanja sada veća nego ranijih godina, ali da se poput ostalih građana neprestano bore s inflacijom i poskupljenjima koji utiču na standard, pa se život u finansijskom smislu mora dobro isplanirati. Smatraju kako socijalna osjetljivost i privilegije za populaciju kojoj pripadaju moraju biti znatno veće, te dodaju kako su problemi s kojima se svakodnevno suočavaju brojni.

“Smatram da se puno više pažnje mora posvetiti fizičkoj rehabilitaciji invalidnih lica, te im omogućiti što češći odlazak na banjska liječenja ili na more. S našim primanjima mi to ne možemo sebi priuštiti, također određena pomoć u vidu fizioterapeuta koji bi nam bio često na raspolaganju bio bi pravi potez”, smatraju Zukanovići.

Dodaju kako probleme prilikom kretanja gradom imaju sa fizičkim barijerama, budući da brojne ustanove i institucije još nisu prilagodile svoje prilaze invalidnim osobama, a tamo gdje postoje takvi prilazi često nisu kvalitetno urađeni. Ono što im posebno smeta jesu parking-mjesta predviđena za vozila u vlasništvu lica s fizičkim poteškoćama, koja često zauzimaju nesavjesni vozači. I pored svega s čime se suočavaju, ovi simpatični supružnici su uvijek vedri i nasmijani, te spremni na šalu, često i na sopstveni račun. Kažu kako su se upoznali sasvim slučajno, prije osamnaest godina, a spojila ih je ljubav prema hamburgeru.

“Prije nego što sam došla u Sanski Most živjela sam u Zagrebu i tamo sam često konzumirala brzu hranu, a hamburger je bio naročito ukusan u jednom lokalu kod Savskog mosta. Kada sam došla ovdje, poželjela sam hamburger i otišla u jedan mali restoran gdje je često navraćao Teufik. I tako, hamburger je bio ukusan i poslije dva-tri dolaska zagledali smo se i poslije uzeli. Već dugo godina živimo skladno i u sretnom braku, nadopunjujemo se i činimo život jedno drugom lakšim”, kaže Šuhra.

I pored toga što su osobe sa invaliditetom, Zukanovići su veoma aktivni u sportskom životu i stalno sudjeluju na takmičenjima za lica sa invaliditetom, pa su zahvaljujući tome stekli brojna prijateljstva. Posebno su uspješni u sportskom streljaštvu, pa ja tako Šuhra, zahvaljujući postignutim rezultatima u tom sportu, u pet navrata proglašavana najuspješnijim sportistom općine Sanski Most kada se radi o sportistima sa invaliditetom, što je rezultat vrijedan svake hvale.

Iako invalidne osobe, Zukanovići ističu kako to nije prepreka u ostvarivanju životnih ciljeva ako čovjek životu pristupa sa vedrije strane i sa puno optimizma i entuzijazma. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending