Politikolog, pisac, vajar i, kako kaže, motivacioni govornik, Banjalučanin Stevo Selak tvrdi da je umro čak tri puta. I sva tri puta se očigledno vratio na ovaj svijet.
Riječ je, naravno, o kliničkoj smrti, medicinskom pojmu, koji nastupa u trenutku kada srce nakratko prestane da radi i kad se na monitoru pojavi ravna linija. Tada medicina čini svoje i počinje tzv. reanimacija. Milioni ljudi širom svijeta doživjeli su taj fenomen i mnogi od njih tvrde da je to za njih bilo izuzetno iskustvo.
Stevo je preživio dva tumora i u svojim ispovijestima, poslije svega toga tvrdi da se više ničeg ne boji. On je svojim riječima zaintrigirao mnoge, a u jednom od razgovora ispričao je i da ga je kao malog, dječačića od tek četiri godine, sestra Milka usred zime okupala potpuno hladnom vodom poslije čega je navodno pao u komu, prestao da diše i ljekari su konstatovali smrt. To je bilo u vrijeme kad je kao dijete živio u Rijeci, u Hrvatskoj, gdje je i rođen.
“Bio sam u mrtvačnici i spremali su se da me sahrane. Oživio sam poslije 24 sata, što je bilo veliko čudo, koje je iznenadilo i ljekare i roditelje”, pričao je svojevremeno Stevo medijima u regionu.
Nije prošla ni godina, a on se već našao u novoj nevolji. Veli kako je upao u vrelu vodu i izgorio od glave do pete. Sjeća se i da mu je otac Jovan pričao da nije ni disao, ni govorio, ali da su ga nekako spasli. Tri godine kasnije, opet kao dijete, pao je opet u kliničku smrt i u njoj bio više od 20 dana. A ono što mu je ostalo u sjećanju, bilo je buđenje.
“Bilo je fascinantno. Kad sam se probudio, mislio sam da sam u raju. Vidio sam anđele, mnogo curica u bijelim haljinicama. Strašno mi je zujalo u ušima. Ljekari su mislili da neću doživjeti ni 12. godinu. Ipak, ja sam uspio da se čak upišem u vojnu školu u Sarajevu i da je završim.
Treći put, kliničku smrt sam doživio u 23. godini života. Živjeli smo u Trebovljanima, kod Gradiške. Prestao sam odjednom da dišem i pao sam u komu. Osjećao sam se predivno. Ništa me ne boli, lebdim, a kroz glavu munjevitom brzinom lete slike od početka života.
Kad naiđe slika moje supruge Goge, koju mnogo volim i sa kojom imam tri sina, onda slika stane i nastane tuga. Šta će moja Goga bez mene. Ja znam da ne dišem, da sam „otišao“, ali tuga golema: ne mogu prežaliti što sam moju Gogu ostavio. Mislim da me taj žal za ženom vratio u život – ispričao je Selak, a prenio Balkanspress.
Kad je riječ o tome, šta je “tamo vidio”, on kaže “svjetlost, koja je čista ljubav, a ta svjetlost je toliko čista i jaka, a ne smeta očima uopšte”.
„Puštaju mi slike mog života, a ja imam kajanje, ja u svom životu nisam svetac… pa ima li čovjeka da nije zgriješio, barem u mislima… Kad sam imao 20-21 godinu autom sam zgazio zeca, i to su mi prikazali… Išli smo, kaže, na igranku i ja na putu vidio zeca, jurio ga i ubio, i poslije mi bilo iskreno žao…
Dodaje i da je gore vidio ljude, ali da mu nisu dali da ih dotakne…
„Zanimljivo je da nama koji se vraćamo nije gore dozvoljeno da ikog dotaknemo, vidim tijela, vidim ljude, ali kao u nekoj magli… – rekao je pa ispričao i ovozemaljski primer, po vlastitom saznanju, jedne doktorice koja je doživjela kliničku smrt pa “gore vidjela svoje dijete koje je željela da zagrli ali joj je anđeo rekao ne, ne, ti se vraćaš.”
Poslije tri kliničke smrti, Stevo je krenuo u potragu za ljudima sličnim sebi i shvatio je da svi pričaju vrlo sličnu priču.
„U raju prijatelju, sve što poželiš, dobiješ, prvo budeš na onoj livadi pa ideš dalje… – kaže Stevo i dodaje:
„I ti ljudi kažu da im se poslije događaju jako čudne stvari, pojavi im se srce u kafi, ili slično – veli Stevo koji tvrdi da svako od nas ima po dva anđela čuvara koji te dočekaju kad “odeš gore”. Ubijeđen je i da je kraj putovanja jedne duše trenutak kad postaneš anđeo i da bi on u slijedećem životu volio da umre kao dijete jer samo ona postaju anđeli sa zadatkom da pomažu ljudima na zemlji. (Naj portal)
