Skoro da ne postoji Bijeljinac koji ne poznaje mladog Branimira Mitrovića, poznatijeg pod nadimkom Brano. Svojom pozitivnom energijom, osmijehom, neposrednošću i ružama, uljepšava dan svakome ko ga vidi.
„Počeo sam spontano da radim sa cvijećem. Prije sam pomagao konobarima po kafićima i kako sam odrastao, odlučio sam se da se bavim drugim poslom. Bilo je tu dosta poslova koje sam mogao da radim, skupljanje željeza, flaša i slično, ali sam došao na ideju – cvjećare rade do 8 sati, poslije ne radi nijedna, a ljudi traže cvijeće. Stupio sam u kontakt sa dobavljačima i počeo da radim. Bukete sam počeo spontano da pravim, gledao sam po internetu kako to ljudi rade i pokušao sam i sam i pokazalo se uspješno. Moguće je naručiti bukete po želji, zavisi ko šta želi i kome šta treba“, rekao je Brano za portal Dešavanja u Bijeljini.
Brano je član Aktiva mladih sa invaliditetom pri koaliciji „Kolosi“ i, kako i sam kaže, malo ko zna da je on dijete s posebnim potrebama, a zbog teške situacije, od malena je morao da se snalazi.
„Od malih nogu sam se snalazio. Ja sam dijete s posebnim potrebama, 40%. Završio sam srednju poljoprivrednu školu, smjer prehrambeni proizvođač. Od sedme godine sam na ulici. Meni je dovoljno ovo što zaradim, ali je potrebno razmišljati i ne trošiti pare na gluposti. Ovaj posao nije težak, iako se radi noću, ukoliko se zamijeni dan za noć. Malo mi je bio problem dok sam išao u školu, ali su mi profesori izlazili u susret. U početku su malo pogrešno gledali na moje „posebne potrebe“, ali sam im ja objasnio šta je u pitanju i onda su shvatili i poštovali to.
Problem je u našem školstvu i nedovoljnoj informisanosti. U početku, djeci samo kažu da sam ja dijete s posebnim potrebama i ne objasni se šta je to. Dok vremenom nisu vidjeli da se ja normalno ponašam i sve isto radim – čitam, pišem – dok nisu shvatili da to nije tako kako su mislili. Najveći problem je što ljudi kriju djecu sa posebnim potrebama i onda vršnjaci ne mogu na vrijeme da se upoznaju šta znači biti dijete s posebnim potrebama. Neki ljudi u mojoj okolini ne znaju da sam ja dijete s posebnim potrebama, jer ja obavljam sve poslove normalno“, iskren je Brano.
Kaže da cvijeće nikad nije bacio i da se prema cvijeću treba ophoditi kao prema živom biću – „Ako treba, podijeliću ih, ali osobama koje to zaslužuju“. On nam je objasnio da se mora naučiti raditi i ova vrsta posla i da čovjek mora da zna na koji način mora prići mušteriji. Kako kaže, ne smije se biti ni napadan ni dosadan.
„ Moram da istaknem da su mi dosta pomogli pojedini ljudi iz grada koji su me upoznali. Da nije bilo njih, vjerovatno bih bio „klošar“, lopov, ko zna. Ja ne krijem da sam prvo prosio, jer nisam imao hljeba da jedem. Dok me pojedini ljudi nisu privukli sebi i pomogli mi. Ja sam tip koji ne voli nikoga da vuče za rukav, a nemam ništa od toga ako samo budem sjedio kod kuće. Moram da radim“, objasnio nam je Brano i dodao da je ponosan što je uspijevao da zaradi i ima „svoj dinar“ i njim da kupuje hranu i sve što mu je bilo potrebno za školu.
Velika mu je žal što nije uspio da završi i fakultet, a, s obzirom na njegovu upornost i prodornost, možda se i to jednog dana ostvari.
„Veliku zahvalnost dugujem i Miši Joviću, da nije njega i njegove podrške… Ja se vodim onim – ako možeš pomoći čovjeku, pomozi, ako ne možeš, ne odmaži, odmakni se od njega. Ja volim ljudima da pomognem, a ne volim kad je čovjek tužan. Ja ću učiniti sve da ga oraspoložim. Svima bih poručio da – koliko god uspona i padova imate, nemojte da klonete. Padneš, ustaneš, izliječiš nogu i nastaviš dalje. Najvažniji je osmijeh na lice. Kad si veseo i nasmijan, svi putevi su ti otvoreni“, rekao je mladi Brano. (Naj portal)