Na pitoresknom poluostrvu Kalaupapa na jednom od najmanjih havajskih ostrva – Molokaiju, odvojeni od ostatka svijeta ostali su nasljednici najgore zdravstvene pošasti u povijesti.
Kalaupapa, na ostrvu Molokaiju, kolonija je gubavaca na Havajima, gdje je 1866. poslano 12 oboljelih od gube, a u narednih sto godina to je postao dom za čak 8.000 oboljelih koji su odvajani od svojih porodicai i poslani u Kalaupapu. Tamo bi ih iskrcali i svoj život bi proveli u izolaciji. Karantin u koloniji je ukinut 1969. godine, no neki su stanovnici dobrovoljno ostali. Ostalo je njih devet, danas su živi njih šestero, a Država Hawaii obavezala se brinuti se o njima do smrti.
Očekuje se da umru i posljednji, čime će tamna istorija ovog ostrvcera otići u prošlost. A kako bi mu se odalo dužno poštovanje, kao i počast svim preminulim žrtvama, dići će se spomenik u njihovo ime. Međutim, već sada se insistira da mjesto ne postane previše komercijalno, već da se sačuva njegova istorijska baština.
Kalaupapa je jedno od rijetkih mjesta na Havajima gdje je priroda potpuno netaknuta, to je najizoliraniji arhipelag i dom za trećinu tamošnjih ugroženih životinjskih vrsta. Osim toga, iako je to bila kolonija gubavaca, bilo je tamo i sretnih priča. Pacijenti su se međusobno i ženili, pa se tako između 1900. i 1930. godine tamo vjenčalo hiljadu pacijenata.
Kako je mjesto postalo kolonija?
Početkom 19. vijeka, Havajima su počele harati bolesti koje su donosili i širili strani moreplovci. Spolne bolesti tako su tokom 20-ak godina ubile više od 10.000 ljudi, dok je tifus odnio 5.000 života. Tokom 1853. godine, velike boginje ubile su 15.000 ljudi, a deceniju kasnije pojavila se nova bolest koju su prozvali ‘Mai Pake’, tj. pravom orijentalnom gubom.
Vlasti, koje su pogrešno vjerovale da je riječ o izrazito zaraznoj bolesti, odlučile su da je jedini način borbe s ovom bolesti obavezan karantin. Kralj Kamehameha V objavio je ‘Akt o sprečavanju širenja gube’ 1865. godine, u kojem je zapovjedio izolaciju, te je hiljade oboljelih potjerano na poluostrvo ostrvceta, što je stajalo u zakonu sve do 1969. godine.
Prvi pacijent kolonije bio je J.D. Kahauliko, koji je došao 6. januara 1866. godine, s još 11 oboljelih. U te rane dane, vlada nije pazila da osigurava hranu za ondašnju zajednicu gubavaca, nego su očekivali da će se oni baviti poljoprivrednim radovima koji su, valjda, preko noći trebali uroditi plodovima i prehranjivati ih.
Ljudi su morali dijeliti deke i u improviziranim skloništima racionalizirano trošiti vodu. Kako je kolonija prerasla u zajednicu, ovdje se sklopilo na hiljade brakova, iako su pacijenti i dalje smatrani parijama, tj. izbjegavalo ih se zbog raširenih zabludama o bolesti. Ondje rođena djeca su se odmah nakon rođenja oduzimala majkama i slala na usvajanje, te su mnogi odrastali ne znajući za svoju porodičnu lozu.
Jedan od ranih stanovnika je bio i otac Damien, katolički svećenik, koji se na kraju i sam zarazio i umro od gube nakon što je služio ondašnjoj zajednici 16 godina. On i sestra Marianna Cope, koja je ondje živjela, naknadno su proglašeni svecima, zbog čega je ostrvo postalo mjesto hodočašća mnogih vjernika.
