Tristan da Cunha je ostrvo u južnom Atlantskom okeanu. Teško je dostupno uglavnom je brdovito, a na jedinoj ravnici, na sjeverozapadnoj obali, leži prijestolnica Edinburgh ili „Edinburgh na sedam mora”. Ovo malo, vulkansko ostvrvo smjestilo se, možemo slobodno reći, na kraju svijeta, 2000 km daleko od najbližeg naseljenog ostrva i gotovo 2500 km od kopna Južne Afrike.
Skup malih vulkanskih ostrva je 1506. otkrio portugalski pomorac Tristão da Cunha i nazvao ih po sebi. U 17. stoljeću istraživali su ih Holanđani, no sve do 19.stoljeća i američkog kitolovca niko nije pokazao veći interes za ostrva. Trojica Amerikanaca pokušali su na ostrvu uspostaviti kolonijalnu i trgovačku bazu. Plan je propao nakon što je u ribarskoj nesreći poginulo dvoje od njih.
Prvi pravi stanovnik ostrva bio je američki istraživač Jonathan Lambert koji je stigao 1810. godine i sebe proglasio njegovim vladarem. No njegovo ‘carstvo’ nije bilo dugog vijeka, budući da je pognuo u nesreći s brodom dvije godine kasnije.
Godine 1816., Britancisu zauzeli ostrvo jer su se bojali kako bi ga mogli iskoristiti Francuzi, i pomoći Napoleonu, zarobljenom na ostrvu sv. Helena, udaljenom oko 2000 km. Populacija je tada procvjetala, kitolovci su razvijali trgovinu, a Tristan da Cunha počeo je nalikovati na pravu civilizaciju.
No život na tom udaljenom ostrvu nije bio uvijek lak, stanovništvo se izmjenjivalo, a u jednom trenutku na ostrvu su živjele samo četiri porodice. S padom lova i industrije tokom američkog građanskog rata, izolacija je počela ostavljati traga. Problemi su dolazili i od mornara koji su namjerno nasukali svoje brodove na obalu kako bi mogli podići novac od osiguranja, a štakori koji su izlazili iz brodova dodatno su uništili poljoprivredu i divlji svijet.
1867. godine sin kraljice Victorie, princ Alfred, vojvoda od Edinburga, posjetio je ostrva i preimenovao ih u Edinburgh od Sedam mora, dao novo ime koje većina lokalaca nikad nije prihvatila. A nisu ni prihvatili poraz. Svoju izdržljivost i otpor su pokazivali usavršavajući svoje lovačke i sakupljačke vještine, te tako pokušali nadomjestiti nedostatak trgovine i poljoprivrede.
Izolacija je na ostrvu dostigla vrhunac tokom 1. svjetskog rata, i tada je spomenuto kako na ostrvu posljednjih deset godina nije stiglo ni jedno pismo. Ovo ostrvo nikakvog kontakta sa vanjskim svijetom nije imalo do 1919. godine kada su konačno primili vijest o završetku rata. Za vrijeme rata stanovnici Tristan da Cunha nisu puno znali o onome šta se odgađa, iako je ostrvo koristila američka mornarica kako bi nadzirala nacističke podmornice.
Danas na njemu živi 267 ljudi i imaju bolnicu, i trgovinu.
Na ostrvu nema aerodroma, a nema ni časopisa ni televizije. Postoji mala ribarska luka. Na otoku je škola, bolnica, pošta, muzej, kafana, pivnica i bazen. Kad mladi navrše 16 godina, lako nastavljaju daljnje školovanje u Velikoj Britaniji. Većina prihoda je od prodaje poštanskih marki. Jastoge izvoze u Japan i u SAD.
I dalje su bez struje, no uživaju u miru i spokoju. Ljudi su uglavom poljoprivrednici koji dijele zajedničku zemlju, pašnjake za krave. Nepredvidiva morska priroda i dalje je razlog ne mogućnosti redovnog primanja pošiljki, pa se tako stvari moraju naručivati mjesec dan unaprijed.
Briga nikakvih nemaju, a jedino ih brine prijeteći vulkan, aktivni vulkan iznad grada. Posljednja erupcija na ostrvu dogodila se 1961. godine i tada su evakuirani svi stanovnici. Većina njih nakon dvije godine kada su ih obavijestili da je područje sigurno, brzo se vratila. I zapravo su tako potvrdili onu staru i malo izmijenjenu poslovicu koja kaže, čovjek nije ostrvo, no to ne znači da na ostrvu život nije bolji. (Naj portal)
