Visoko u njedrima Grepka, na dvadesetom kilometru od Foče, u zaseoku Zarudina, ugnijezdilo se dovište Dobre vode do koga se najbrže stiže onim boljim, tvrđim, drumom preko Grepka, Smječanske stijene, Duge njive i Turjaka. Ovo dovište je vezano za dvojicu evlija, šejha Murata i njegovog sina šejha Saliha.

Živjeli su u 17. vijeku. Nema podataka odakle su stigli na ove prostore, ali je u narodu ostalo da se pamte po dobrim djelima. U njihovo vrijeme vladala je nezapamćena suša u Zarudini, Kolunu, Strcancima…

Šejh Murat i šejh Salih su četrdeset dana zaredom učili dovu, pa je iz kamena poteklo više izvora vode koje je narod nazvao Dobrim vodama. Narodna predaja kazuje da je dovište još za života šejhova postalo omiljeno i tradicionalno stjecište vjernika.

Velike suše

Prema kazivanju Halila Roge, ovdje je narod oduvijek dolazio “prvog utorka poslije jurjeva, a bolesni insani drugi utorak poslije jurjeva (đurđevdana)”.

Narodna predaja o šejhovima kaže da su oni jednog sušnog ljeta pozvali mještane ovih krajeva da uče “kišnu dovu”.

“Narod se okupio, kada se još dvojica pomoliše. Šejh Murat reče jednome da im kaže da odu dok se dova ne prouči. Kada se dova obavila, upitaše šejha Murata zašto je vratio onu dvojicu, a on im odgovori: ”Prvi je u žurbi da stigne na dovu pojeo dvije varene ljuske, djeca gledala a nije im dao, a drugi je hiteći da ne zakasni klanjati načinio zijan komšiji pogazivši mu žito. Eto, bojao sam se da nam dova neće biti kabul kod Boga” – ispričao je Halil, dodavši kako se “prepričavalo da se narod nije razišao, a vode su potekle iz kamena!”

Od objekata u ovom kraju jedino je rat preživjelo turbe šejhova. Supružnici Muhamed i Hajrija Begović, Suljo i Suvad Rogo, iz Rudina zajedno sa Halilom Rogom, ispričali su “ da turbetu nije mogla nauditi ni vatra, ni eksploziv, ali je zatečeno u trošnom stanju kao i česme”.
– Turbe je obnovljeno sredstvima dobrotvora koji je izrazio želju da mu se ne pominje ime u javnosti, a uz njega su “osvanule” bijelim mermerom ukrašene tri česme sa koritom, te fontanom u obliku gljive vrganj, zahvaljujući sredstvima braće Alije i Fadila Budnjo, rodom iz Miljevine…

Turbe se ne zaključava
Supružnici Begović, koji su se jedini vratili u Zarudinu, ispričali su da se ovaj sakralni objekat nikada ne zaključava.

“Svijet dolazi iz svih krajeva, da prouči fatihu ili se pomoli Bogu, a među posjetiocima bude i drugih vjera, jer se vjeruje da ovo dovište donosi sreću i blagodet ljudima ma kako se oni zvali. Dobre vode sa osam česama su zdravljaci, a jedna na putu prema Strgancima je lijek za oči – objasnio je Muhamed Begović i prisjetio nas jedne predaje o dovištu:

“Jednog dana šejh Murat reče svojoj ženi da mu osedla konja, jer mora ići na dženazu u Strgance. Ona će ga napomenuti da nije stigao glasnik, a on će joj kazati: “Ako glasnik kasni, ne moram ja…!” Nije okasnio na dženazu!

Predaja kaže da je šeh Murat imao još jednog sina, ali u turbetu nije bilo za njega mjesta. Eno mu mezara pored turbeta! U narodu se vjeruje da je previše volio ovozemaljski život.

Vuk pojeo ovna ‘zvonara’?
Ono što je čuo, stari Halil Rogo je prepričavao:

“Pričalo se kako je šejh Murat zadržavao na sijelu čobana koji je čuvao njegove ovce sve dok se nije dogodilo ovako: kada je najzad čoban otišao da obiđe ovce, od ovna “zvonara” je zatekao samo vunu. Vuk ga je pojeo. Požalio se šejhu, a on mu je kazao:
“Ja sam vidio vuka još kada je krenuo iz Nahoreva i zadržavao sam te sve dok ne pojede ovna. Bilo je to njegovo hise, makar bio i “zvonar”!”

Vilama po travi
Među najzanimljivijim predajama, koje su se prenosile sa koljena na koljeno je ona koju je čuo i stari Halil Rogo:

Jednog ljeta u vrijeme žetve i vrševine, Salih, sin šejh Murata je bio u vojsci tadašnje turske carevine. Šejh je vrh’o žito na guvnu koje se nalazilo podno današnjeg turbeta. Kada je bio u po vršaja, napusti ga, uze vile i poče udarati po travi. Kada se Salih vratio sa fronta, šejh ga upita kako je bilo u bojni, a on mu odgovori:

“Babo, da ne bi tvojih vila, onaj dan svi bismo izginuli!” (Naj portal)