Razglednice

Zagrebački Muzej prekinutih veza: MJESTO GDJE SILIKONI, SJEKIRA, PA I PROTEZA ASOCIRAJU NA KRAJ LJUBAVI

Published

1 godina

27/03/2023

Nakon svakog prekida ostaju uspomene i svojevrsni “suveniri” završene ljubavi. Neki ih skrivaju u kući, drugi bacaju ili poklanjaju, a treći uništavaju. Ali, već nekoliko godina sve je popularnija ideja doniranja ovih detalja zagrebačkom Muzeju prekinutih veza, mjestu gdje ti predmeti dobijaju drugi život.

Kada su početkom 2000. godina odlučili okončati dugogodišnju vezu, producentica Olinka Vištica i umjetnik Dražen Grubišić pokušali su pronaći mjesto na kojem mogu ostaviti značajne predmete koje su dijelili jedno s drugim. Sve internetske pretrage sugerisale su da bi zajedničke stvari trebalo baciti ili zapaliti, odnosno, da je poslije prekida važno u potpunosti uništiti sve tragove koji asociraju na kraj veze.

“Odlučili smo krenuti drugim putem”, kaže nam Grubišić započinjući priču o zagrebačkom muzeju: “Dijelili smo mnogo stvari, ali jedna od nama najdražih bio je maleni zečić na navijanje. Nismo mogli imati kućnog ljubimca pa smo se šalili sa zečićem. Putovao je s nama, kad smo se razdvajali, fotografisali smo ga tamo gdje bi inače pozirao neko od nas dvoje. Baciti ili zapaliti takvo nešto – to je nalikovalo vandalizmu. Ako si proveo godine s nekim, valjda je to bilo s nekim razlogom? Ne moraš brisati cijelu historiju jer si osjetio razočarenje”.

Inspirisani Višticinom idejom o kreiranju mjesta na kojem će počivati stvari iz neuspjelih veza, kreirali su umjetnički projekt kroz koji će predstaviti predmete iz neuspjelih ljubavnih veza. U Zagrebu su 2006. godine uz svoje predstavili i predmete svojih prijatelja, a postavka je do 2010. obišla veliki broj zemalja širom svijeta. Pri povratku su odlučili otvoriti prostor u kojem će biti izložene postavke predmeta.

Dok obilazimo muzej, Grubišić nam govori kako je, uprkos implikaciji da je tema muzeja tužna, ovo mjesto koje govori prvenstveno o ljubavi. Ističe kako sve ima svoj rok isticanja te kako muzej posmatra ljudske odnose s neke druge strane, kada je ljubav već gotova. Ljudi tada žele ispričati svoju priču, direktno i jasno opisati šta im se dogodilo. U razvijanju bliskosti sa strancima leži sva čarolija ove priče.

“Unutar 11 godina od otvorenja muzeja u Zagrebu, dobili smo nekoliko hiljada predmeta iz svih dijelova svijeta. U kolekciji je veliki broj vjenčanica, vjenčanog prstenja, knjiga… Imamo i dosta neobičnije predmete, poput žučnog kamenca, kraste od rane iz velike saobraćajne nesreće, pa čak i silikona koje je nakon prekida izvadila žena koju je bivši dečko natjerao da ih ugradi!”, kroz smijeh priča Grubišić.
Na jednoj od polica izložena je proteza, na drugoj veliki bicikl, dok je u drugim prostorijama moguće pronaći grudnjake, stare knjige i opširna ratna ljubavna pisma. Neki predmeti stari su po nekoliko decenija, a posjetitelji čitajući kratke priče upoznaju ljude čije su živote obilježile velike i male ljubavi, ratovi, bolesti i smrt.

“Ne prestaje me oduševljavati činjenica da često dobijamo predmete koji su stari nekoliko desetljeća. Mislim, ako vam neko da predmet star 50-60 godina, to je uspomena na nešto što je ostavilo toliko traga u njemu da i godinama kasnije čuva sitnice koje ga na to asociraju. I ako nakon toliko godina imate potrebu pričati o tome, podijeliti to s drugima… Velika je to stvar”, kaže.

Muzej prekinutih veza slovi za jedan od najposjećenijih muzeja u glavnom gradu Hrvatske i već godinama nastavlja dobijati na popularnosti. U pitanju je prvi privatni muzej u ovoj državi, a identičan je otvoren i u Los Angelesu. Posjetitelji se unutra zadržavaju oko sat vremena, a zatim izlaze i zamišljeno analiziraju eksponate i priče.

“Vlasnik sam kafića u blizini i često dok sjedim sa strane posmatram ljude dok izlaze iz muzeja i dolaze popiti kafu čekajući ostatak grupe. Muzejska postavka ih uvijek potakne na propitivanje. Ne prepoznaju me pa dugo razgovaraju o tome šta je bilo najbolje, šta ih se najviše dojmilo… Zatim počinju razmišljati i analizirati sebe i svoje bližnje. Mislim da za umjetnost nema većeg komplimenta nego kad vas natjera da se zamislite”, kaže.

Govoreći o tome, prisjeća se susreta s 80-godišnjim Amerikancem koji je prilikom boravka u Zagrebu posjetio muzej: “Upoznali smo se dok je stajao naslonjen na pult i razgovarao s našim uposlenicama. Rekao mi je kako je mislio da je za osam decenija života sve vidio i čuo, ali da je dolaskom u muzej shvatio da o nekim stvarima ne zna baš ništa. Mislim da su takve stvari vrlo važne i da, bez obzira na godine, ljudi shvataju da su neke osnovne stvari vrlo posebne”.

Pri kraju naše posjete Grubišić govori kako na adresu muzeja svake sedmice stižu novi paketi iz svih dijelova svijeta: “Plašili smo se da će biti monotono, mislili smo da ćemo dobiti hrpu plišanih medvjedića i pisama. Ali sadržaj paketa nas uvijek iznenadi i nikad ne možemo prepostaviti šta će biti u njima”.

“Olinka kaže da, ako ništa, bar smo promijenili tražilicu na Googleu i sada je tamo moguće pronaći nešto više od običnih prijedloga kako uništititi stvari iz propale veze”, kroz smijeh zaključuje Grubišić.

Želite li donirati predmete muzeju, obradovat će vas informacija da je to moguće učiniti poštom uz formular koji je dostupan na zvaničnoj stranici Muzeja prekinutih veza. Podijelite svoju priču s milionima posjetitelja i na poseban način se oprostite od stare ljubavi ili, ako ne čuvate suvenire bivših ljubavi, posjetite zagrebački muzej i nakratko se izgubite u zanimljivim pričama iz svih dijelova svijeta. (Naj portal)

Sljedeća vijest

Prirodni fenomeni u BiH: FOČANSKE PJEŠČANE PIRAMIDE I DALJE RASTU

Predhodna vijest

Mještani se stide imena svog sela: NIJE MI PRIJATNO DA KAŽEM ODAKLE SAM, LJUDI ME MIRIŠU…

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

6 mjeseci

23/03/2024

NajPortal.ba

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)