Pratite nas

Sudbine

U posjeti Mari Brkić iz Mikšića Brda kod Travnika: KUĆE SVE NA DVA SPRATA, JA SAMA U SELU, ALI NEĆU SE UDAVATI

Published

on

Mala Brkić, koju kako zna za sebe zovu Bilka, iz sela Mikšićka Brda kod Travnika otvorila je društvu za kanal “Dolina Lašve”. Penziju je zaradila u travničkom “Borcu”. Sjeća se vremena kada je njeno selo vrvilo od ljudi, čula se pjesma i smijeh, ali i slavili praznici. Ipak, iako je sama nije joj dosadno, jer iako u zrelim godinama, zdravlje i veseo duh ovu simpatičnu ženu još uvijek nisu napustili.

“Dopingujem se tabletama i dobro je. Jednog dana Bog će me uzeti k'o pticu s grane, ne mislim ja zla nikome. Ma znaš li koliko je djece iz našeg sela otišlo, 33 iza rata odmah, u Australiju, Ameriku, Kanadu, svuda. Ja ne bi, meni se nikud nije dalo. Ne idem iz sela, džaba Australija, Amerika i sve. Volim kad dođu, svi navrate i rekla sam uvijek – ako neko nema gdje, nek dođe meni, da bude koliko hoće, daću mu sobu, ješćemo šta ima… Žalosno je, gledaj kuće gore, sve je to prazno, ima tu tri, četiri žene i taksista”, priča Mara i pokazuje na velike, sređene kuće.

Na pitanje zbog čega se nije udavala, pa je ostala sama, gospođa Mara ima spreman odgovor.

“Tražili su nešto bolje, pa onda g**no pojeli na kraju, vraćali mi se, ali nisam ja htjela više. I sad mene hoće, samo ja neću. Šta će mi sad? Ne bi dala svoje slobode. Bi to bilo lijepo da je to mladost, pa imaš neke osjećaje prema njemu, stekla si dijete, porodicu – pa dobro! Nije kasno, ali imam svoju sestru, nisam sama”, ispričala je ona.

Čuvši to, duhoviti reporter Oliver joj je otkrio razlog svoje posjete, pokušavši da sugeriše da je i njegov otac usamljen i to, penzioner sa njemačkom penzijom.

“Ma neću da ti je ćaća ne znam kakav! Nije čovjek za mene. Neću nikoga, nema govora!”, odlučna je Mara.

Život u pustom selu kaže, nije joj dosadan. Ustane između pet i šest, popije kafu, moli se bogu, ponekad ode kod preostalih komšija na kafu, pa redom.

“Razgledam malo po Fejsbuku ko je živ, ko je umro. Onda čujem umro onaj, pa odem na sahranu i tako, red je otići. Zimi odemo jedna drugoj, šta nam god treba, popijemo kafu. Ako imam auto, odem u crkvu, do grada, ako nemam sjedim kući, a mogu i pješke otići. Kad su radovi, ustanem ujutru rano, odem na njivu, vratim se, jedem. Kad zahladi, opet odem naveče, ne žurim se. Ne sijem ne znam koliko puno, ali sretna sam kad mogu poslati malo u Švajcarsku, Švedsku, imam ti ja tamo familije. Imam ja braću, imam od njih djecu, tri puta sam išla i u Kanadu”, odaje Mara.

Od seoskog načina života ne odustaje, gaji sve što može za svoje potrebe, nešto uspije i da proda, ali i ukrade malo vremena za svoja zadovoljstva.

“I ja odem kao žena svake godine na more, prozovam se, prohodam, iskupam se, vratim se. Nisam odustala od poslova, posijem svašta, saberem šljiva, jabuka, ispečem rakijice, napravim likera, mesa. Popijem pokoji liker, ali ne bih da se opijem, pa da pravim budalu od sebe, ni ovako nisam zdrava. Rodi puno pa sam se malo trudila da prodam, da pridodam uz penziju, ali ne ide – smije se Mara.

S obzirom da je sama i da nema svoju djecu, na pitanje reportera šta će biti sa selom i kućom kada nje ne bude bilo, simpatična žena dodaje:

“Nek ostane kome hoće, šta me briga. Ja ne mogu ponijeti ništa sa sobom. Zdravlje i pamet, nemamo drugo šta tražiti. Važno je biti zadovoljan, imati veseo duh, a drugo sve će doći, proći i gotovo”. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending