Prije tačno 80 godina, na današnji dan, u Mrkonjić-Gradu, gradu Mirka Kovačevića, autora čuvene pjesme “Po šumama i gorama naše Bosne ponose”, obnovljena je državnost Bosne i Hercegovine. Održano je prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a.

Tog 25. novembra u kraju koji je bio i “sigurna partizanska baza”, kako bilježi britanski historičar Marko Atila Hoare u svom sada već kapitalnom djelu “Muslimani u Drugom svjetskom ratu” (IK “Vrijeme” iz Zenice), sakupili su se na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) delagati koji su zaista bili “istinski odraz stanovništva”, mada “nisu predstavljali bh. društvo u cjelini”.

Delegati ZAVNOBiH-a bili su sudije, advokati, učitelji, studenti, profesori, trgovci, službenici, seljaci, radnici partizanski komandanti, ugledni komunisti, ali i članovi narodnooslobodilačkih odbora. Među njima su bili komunisti, ali i drugi uglednici u svojim sredinama.

Među predstavnicima prijeratnih političkih partija tako su pristigli: Bogomir Brajković, Jure Begić, Ante Kamenjašević, Jure Mikulić (otac kasnijeg jugoslavenskog premijera Branka Mikulića), Aleksandar Preka i Niko Tolo iz Hrvatske seljačke stranke (HSS), Ismet Bektašević i Sulejman Dizdar iz Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), Simo Eraković, Milan Guteša, Mujo Hodžić, Andrija Marković i Miloš Škorić iz Saveza zemljoradnika; Ljubo Peleš iz Demokratske stranke, te Vojislav Kecmanović i Svetozar Vejnović iz Samostalne demokratske stranke. Našao se tu i jedan bivši četnički vojvoda Pero Đukanović, ali i Sulejman Filipović, bivši domobranski pukovnik, te Osman Gruhonjić i Omer Gluhić, također, bivši domobranski oficiri.

Zanimljivo je da su učešće uzeli i predstavnici muslimanskog Gajreta Hamdija Ćemerlić i Muhamed Sudžuka, banjalučki industrijalac Dušan Ivezić, svećenici Krsto Bijelac, Novak Mastilović i Savo Savić; imami Halil Hadžisarajlić, hadži Mehmed Mujkić i Omer Maksumić, naši čuveni pjesnici Branko Ćopić i Skender Kulenović.

Najprije je izabrano Počasno predsjedništvo u kojem su bili: počasno – Josif V. Staljin, Winston Churchill, Frenklin D. Roosevelt, kao i Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a, književnik Vladimir Nazor, predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narednog oslobođenja Jugoslavije i Josip Vidmar, lider Osvobodilne fronte Slovenije.

Nakon toga je uslijedio izbor Radnog predsjedništva na čijem čelu je bio Vojislav Đedo Kecmanović, a u Predsjedništvu su još bili: Rodoljub Čolaković, Avdo Humo, Đuro Pucar Stari, Novak Mastilović, Sulejman Filipović i Aleksandar Preka. Ulogu sekretara su uzeli Skender Kulenović i Ilija Došen, a dok su članovi Verifikacijske komisije bili: Vaso Butozan, Šefket Maglajlić, Husnija Krut, Jure Begić i Todor Vujasinović.

Međutim, osim reprezentativnosti tog skupa, koji je s današnje tačke (nažalost) gotovo nezamisliv kada bi se govorilo o bilo kakvom ozbiljnijem koncenzusu, pa makar se radilo o sportskom ili pčelarskom okupljanju, svakako svu vrijedne svevremenske poruke koje su tada upućene iz srca naše zemlje.
Kako se može zaključiti, ljudi tog vremena suštinski su promišljali Bosnu i njihove poruke su i u današnjem vremenu okrjepljujuće.

Od Krajine do Drine, i od Save do mora
Ivan Ribar je tako govorio o tome kako su “razni ugnjetači podjarmljivali Bosnu”, ističući da je:

“Politika Osmanlija, Beča, Pešte i Berlina, a kasnije i politika protunarodnih režim u staroj Jugoslaviji, razdvajala i zavađala Srbe, Hrvate i Muslimane u Bosni i Hercegovini, dok je Narodno-oslobodilački pokret stvorio od Bosne i Hercegovine primjer borbenog jedinstva i bratstva svim našim narodima”.

Rodoljub Čolaković, bosanski novinar, književnik, osnivač i prvi glavni urednik “Oslobođenja”, kao i poratni nositelj istaknutih dužnosti poručio je da se “partizanska zastava slobode i bratstva vije od naše junačke i mučeničke Krajine do Dine, i od Save do mora”.

“Ali što je još ljepše od vojničkih pobjeda, u borbi se iskiva jedinstvo naroda Bosne i Hercegovine”, kazao je.

Naša “uža domovina Bosna i Hercegovina”, dodao je Čolaković, “vidjela je više zla od fašističkih okupatora i njihovih slugu nego ma koja pokrajina Jugoslavije”.

“Za svega nekoliko mjeseci ubijene su u Bosni i Hrercegovini na zvjerski način desetine hiljada Srba, popaljeni su njihovi domovi, rušene bogomolje, uništavano sve što je bilo srpsko. Ti zločini – fizičko istrebljenje Srba – činjeni su u ime ‘hrvatske Bosne’. S druge strane, četnici su, u službi okupatora, počinili bezbroj zločina nad nevinim muslimanskim i hrvatskim življem u ime ‘srpske Bosne’. Stvarno su i jedni i drugi služili i služe tuđinu, vršeći ono što je fašistički osvajač zamislio – fizičko istrebljenje naših naroda”, govorio je Čolaković, bilježi historičar Hoare u poznatom djelu.

Kazivao je i da su se na oružje protiv fašističkih okupatora i njihovih sluga digli najbolji sinovi BiH. To je po njemu, “snaženje oružanog bratstva među narodima Bosne i Hercegovine koje je jedini zalog sretne budućnosti zajedničke domovine Srba, Hrvata i Muslimana”.

Govorio je potom i hafiz Halil Sarajlić kako su četnici upali u selo Lišnju kod Prnjavora, opljačkali i popalili 40 muslimanskih kuća te pobili jedan broj ljudi, a dok su tri švapska bombardera na molbu četnika srušili džamiju! Vlada Zečević, predstavnik srbijanskih partizana je upozorio da je “od strane ustaša poklano na hiljade Srba, dok su četnici Draže Mihailovića “prolili mnogo nevine muslimanske krvi”.

Posebno važan govor održao je Osman Karabegović, učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik i narodni heroj Jugoslavije, predstavljajući ZAVNOBiH kao “utjelovljenje patriotskih aspiracija bosanskog naroda”.

“Dan kada smo se sastali iz svih krajeva Bosne i Hercegovine da prvi puta slobodno bez ičijeg tutorstva izaberemo najviše političko predstavništvo Bosne i Hercegovine, kada smo iz svih krajeva istočne Bosne, centralne Bosne, Krajine, Hercegovine, neko sa fronta, neko iz naroda, okupili da utemeljimo veliko historijsko djelo, biće to najveći i najsretniji dan u istoriji čitavog naroda ove zemlje. Nikada Bosanci i Hercegovci, nikada Srbi, Hrvati i Muslimani nijesu se sreli čistijeg srca i plemenitijih težnji kao danas na ovome velikom narodnom poslu. Ovo naše vijeće, samim tim što se rađa i organizuje usred rata, najtežeg i najslavnijeg kojeg je naš narod vodio za slobodu, zasnovano je na najširim simpatijama naroda i vojske je i najdemokratskije i najlegitimnije političko predstavništvo koje je ikada zasjedalo na ovoj našoj bosanskohercegovačkoj zemlji…”, poručio je Karabegović.

Zavadi pa vladaj
Karabegović je potom govorio o međusobnom bosanskohercegovačkom krvoproliću tokom Drugog svjetskog rata kao o naslijeđu historije ugnjetavanja pod jarmom stranih, okupacionih režima:

“Svi mi dobro znamo da su svi koji su vladali Bosnom i Hercegovinom, od Osmanlija preko Austrije sve do protivnarodnih režima u Jugoslaviji, predavali u naslijeđe jedni drugima ona zločinačka i podla sredstva zavade i međusobnog trvljenja Srba, Hrvata i Muslimana, kojima su Bosanci i Hercegovci – Srbi, Hrvati i Muslimani držani lancima, vjekovima upotrebljavani kao predmet svih političkih lopovluka…Jednom smo bili soldati austrijske imperijalističke politike s fesom i kitom na glavi, mnogo hvaljeni Bosanci i Hercegovci u bh. regimentama, koji su svoje kosti ostavljali po Pijavi i Galiciji. U drugom času, opet, u doba poslijeratnog bogaćenja i pljačke nezasitnih protivnarodnih klika u zemlji, bili smo huškani jedni na druge, da naša Bosna i Hercegovina takvom politikom bude ognjište bratoubilačke borbe i sukoba, da bi se sve to okupacijom naše zemlje odrazilo na bh. prilikama i da bi najšire mase Bone i Hercegovine krvavo ispaštale te dane prošlosti… “, rekao je, uz ostalo, Karabegović, navodi Hoare u knjizi “Muslimani u Drugom svjetskom ratu”.

Nadalje, Karabegović je govorio i o međuratnoj velikosrpskoj politici, “koja je bila politika nezapamćene tiranije nad narodom”, i u okviru koje je “Bosna od te klike proglašavana srpskom u namjeri da bi se srpski narod nahuškao na Hrvate i Muslimane, i da bi se lakše provela ugnjetačka politika nad Muslimanima i Hrvatima”.

Rezultat te politike, govorio je Karabegović, bio je takav “da ni Marko, ni Mujo, ni Ivo nisu, radi međusobnih svađa koje su često vodile i do krvoprolića”, mogli da prozru pravu prirodu ugnjetavanja i “sagledaju svoj zajednički pravi put i da povedu svoju narodnu politiku, te da prestanu biti slijepo oružje i sredstvo raznih političkih profitera”.

Prema njemu, ova velikosrpska politika, politika “velikohrvatske klike”, “muslimanski begovat” i muslimansko političko vodstvo sa Spahom i Džaferom Kulenovićem doveli su do tog da već “daveset godina BiH nije bila ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska”!

Zasjedanje ZAVNOBiH-a zaključeno je proglasom patriotskog jedinstva bh. narod gdje je kazano da ZAVNOBiH hoće da naša zemlja, “koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska, i hrvatska i muslimanska” bude “slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina”.

“Ona (BiH) će biti svoja, to jeste i srpska, i muslimanska i hrvatska…Niko više neće pljačkati njena bogatstva, ona će pripasti narodu, da on pomoću njih poduže svoje blagostanje i kulturu”, poručeno je tada sa ZAVNOBiH, ostavljajući nam vječno pouke bitne za mir ove zemlje. Zato…
Neka živi vječno država Bosna i Hercegovina! (Faruk Vele/radio Sarajevo/Naj portal)