Počelo je. Stolice na južnoj tribini Grbavice se skidaju, pažljivo, tiho, kao da i sami radnici znaju da ne diraju samo plastiku i beton. Kao da skidaju uspomene, jedno po jedno sjedenje, jedno po jedno djetinjstvo, jednu po jednu generaciju.
Više od pobjede
Težak dan. Lijep dan. Dan kada nešto naše odlazi.
A s njim – sve što nas je vezalo za neko jednostavnije vrijeme. Vrijeme kada si znao gdje ti je mjesto. Ne samo na tribini, nego i u životu.
Na posljednjoj utakmici prije rušenja — pojavio se i Edin Džeko. Nije došao kao zvijezda, kao kapiten reprezentacije, kao legenda Rome, Cityja ili Fenera. Došao je kao sin. Sa svojim ocem. I sa svojim sinom.
Tri generacije Džeka. Da isprate tribinu koju Edin nosi u sebi kao što se nosi krv.
Tamo gdje je gledao prve utakmice. Tamo gdje su ga učili da je Željo više od kluba. Više od igre. Više od pobjede. Tamo gdje se prvi put zaljubio u fudbal.
Željo je kroz svoju historiju imao junake. I one na terenu, i one iza kulisa, i one među nama. Svaka era donese neka nova imena, neke nove priče. Ali kad se spomene jug Grbavice – ako se ne spomene Đilda, onda se ne govori srcem.
Stari beton
Jer postoje ljudi bez kojih bi stadion možda postojao kao građevina, ali ne bi imao dušu.
Možda se danas mijenjaju stolice, možda odlazi stari beton, ali temelj ostaje. Ne onaj izliven iz cementa, već onaj što se sagradi od vjernosti, od pogleda bez riječi, od ljudi. A Đilda je bio temelj.
U danima kada je bilo lakše otići nego ostati – on je stajao. Kada je bilo opasno pjevati – on je pjevao. Ne glasno da se čuje, nego jako da se osjeti.
Nije tražio da ga iko slijedi, ali su ga svi slijedili. Ne zato što je galamio, već zato što se njegova tišina čula dalje od bilo kakve parole.
Đilda nije samo bio vođa navijača. Bio je kompas. Kad su padale granate, a Grbavica bila polje ruševina, on je znao gdje je jug. Gdje se stoji. I zašto se stoji.
Nije imao dres, ali imao je štit. Nije imao mikrofon, ali imao je autoritet. Bio je glas kad ga niko nije imao. Zid kad više nije bilo tribina. Vjera – kad se sve drugo gubilo.
Zato, kad danas gledamo kako nestaje ono na čemu smo odrasli, znamo da ono što je on ostavio ne može otići s tim stolicama.
Oni ne odlaze
Stadion se može srušiti. Zidovi se mogu zamijeniti. Ali ljudi poput Đilde – oni ne odlaze. Oni ostaju. U svakom kamenu. U svakom pogledu prema jugu. U svakoj pjesmi koja se pjeva kad je najteže.
Grbavica se ovaj put ne ruši.
Ona se širi. Raste. Gradi novu snagu. Jer Željo nije stadion. Željo su ljudi. Ljubav. I borba da bude bolje.
A porodica, kad pravi novu kuću, ne zaboravlja staru. Samo joj daje novu šansu da živi još duže.
Hvala ti za sve
I zato — hvala ti. Za sve godine. Za sve pjesme. Za sve uspomene koje nikad neće stati ni u jednu fotografiju, ni u jedan tekst.
Ali evo… neka ostane zapisano:
Bila si naša. I uvijek ćeš biti.
A. Mirvić (Naj portal)
Pročitajte još:
Bilo je to 1972. godine: POGLEDAJTE KAKO JE “ŽELJO” OSVOJIO PRVU ŠAMPIONSKU TITULU!
