Pratite nas

Sudbine

Takva sam, kakva sam: ALMA VIŠE NE BRIJE BRADU, A LIJEČI HORMONE!

Published

on

Povodom četvrte godišnjice od odluke da pušta bradu i zanemari brijače i trake za depilaciju, Alma Tores (27) podijelila je svoju priču kako bi podstakla druge ljude da prihvate svoje fizičke nedostatke.

Dovoljno je teško biti tinejdžer, voditi bitke sa samopouzdanjem i prolaziti kroz pubertet, a tu je i borba sa hormonima. Na sve to, Almi je sa 15 godina dijagnostikovan sindrom policističnih jajnika zbog čega su hormoni prouzrokovali rast brade, prenosi “Metro”.

Pokušala je sve, ne bi li se oslobodila viška dlačica koje su nicale duž brade i lica, od brijanja, depilacije voskom do laserskog uklanjanja, ali rezultata nije bilo.
Osam godina kasnije odlučila je da odustane od uklanjanja dlaka i prigrli bradu – i sada kaže da je to najbolje što je ikad učinila. Prošlo je četiri godine otkad je počela da pušta bradu, a Alma je podijelila svoju priču kako bi podstakla druge ljude da prihvate svoje mane.

“Naučila sam da prihvatim ono što nisam mogla da promijenim. To je moj omiljeni citat , onaj po kojem živim”, kaže.

Alma se prisjetila da joj je prvi put narasla tamna dlaka na licu u kada je imala 15 godina, kada je razvila sindrom, iako nije dobila dijagnozu dok nije uradila laboratorijske analize sa 18 godina. Sindrom policističnih jajnika je hormonsko stanje koje utiče na rad jajnika. Uobičajeni simptomi uključuju neredovne cikluse, gojaznost i prekomjerni rast dlaka, a takođe može da dovede do neplodnosti.

“Nikad zapravo nisam shvatala da bi ljudi mogli da se rugaju mojim dlakama na licu, sve dok me savjetnik za usmjeravanje u školi nije pitao da li mi to smeta i odjednom sam shvatila koliko će drugi ljudi da bulje u mene i šapuću. To je sve promijenilo. Prvi put sam se obrijala sa 16 godina i nastavila sam da pokušavam da se riješim brade još narednih osam godina”, ispričala je.

Kad je napokon dobila dijagnozu sa 18 godina, opisala je to kao pravi šamar za samopouzdanje i postala vrlo depresivna. Ali, s vremenom je naučila da prihvati svoje stanje – i bradu koja je s tim stanjem rasla.

“Kad sam imala 19 godina, otprilike godinu dana nakon dijagnoze, odlučila sam da se zauzmem za sebe. Stvarno sam se mučila na početku i svaki put kad bih pokušala da je pustim, zgrabila bih brijač poslije nekoliko dana”,

Kada je imala 23 odlučila je da se riješi brijača, izbjeljivača i traka za uklanjanje dlačica i pustila da joj brada naraste. U početku je bila nesigurna, ali naučila je da ne brine šta drugi ljudi misle.

“Toliko dugo sam pokušavala da promijenim način na koji izgledam, ali nisam uspjela. U početku bi ljudi imali okrutne komentare i to bi mi stvarno poljuljalo samopouzdanje. Bila sam vrlo nesigurna kad bih uhvatila ljude kako me fotografišu dok su mislili da ne gledam. Sad još uvijek vidim ljude da me slikaju, ali to me uopšte ne muči. Samo se okrenem i počnem da gledam u njih kako bi znali da vidim šta rade i da me nije briga šta misle o meni”, objašnjava.

Alma sada svoju priču dijeli na Instagramu u nadi da će nadahnuti druge.

“Društvene mreže omogućile su mi da podijelim svoju priču i pokažem ljudima kako sam prihvatila ono što ne mogu da promijenim, što je postala moja mantra. Dobijam daleko više pozitivnih komentara nego negativnih,a razgovarala sam i sa mnogo žena koje se i same bore sa ovim sindromom, koje me pitaju za savjet i kažu da im moj profil pomaže.

Želim samo da pomognem ljudima da shvate da smo međusobno različiti i da nema potrebe da se mijenjamo, već da naučimo da volimo sebe. Samopouzdanje nije nešto što može da se izgradi preko noći, trebale su mi godine da dođem do ove tačke. Morate da idete dan po dan i vjerujete u sebe. Najbolje što sam učinila, bez sumnje, je što sam naučila da prihvatim bradu”, zaključila je Alma. Naj portal/Foto: Instagram)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending