U gotovo svakom kraju Bosne I Hercegovine postoji neka od zanimljivih legendi koja se vezuje za stara groblja. Stvarne i mistične priče o „vječnim prebivalištima“ prenosile su se sa koljena na koljeno, a malo ko može potvrditi njihovu vjerodostojnost i prvobitnu orginalnost.

Kako je maštovitost čovjeka bezgranična, usmeni pripovjedači su ih kazivali onako kako su najbolje umjeli raspredati maštu. Narod ih je prihvatao ili odbacivao, a ostale su da se pamte i prepričavaju samo najzanimljivije predaje. U našem narodu stara groblja su zadržale nazive: „grčko“, „rimsko“ ili „tursko groblje“, a nerijetko se nazivaju samo „svatovska groblja“.

Lijepa Hajka
Na visoravni Morine, udaljenoj dvadesetak kilometara od Nevesinja na starom makadamskom putu prema Kalinoviku, prosulo se pedesetak stećaka različitih oblika i veličine. Za ovu nekropolu srednjovjkovnih nadgrobnih spomenika, koja se u narodu pominje kao „svatovsko groblje“, vezuju se tri legende.

Jedna legenda kazuje kako se tu susreli “neznani svatovi” i ne htjedoše se jedni drugima skloniti s puta. U kvavom boju svi pogubiše glave. Po drugoj legendi bile su to dvije zavađene vojske. Treća, koja se vezuje za “turski vakat” i ženidbu bega Lakišića koji je prepustio nevjestu begu Aliji Ljuboviću, možda je najzanimljivija.

Opjevana je i u narodnoj pjesmi koja kazuje kako je Ljubovićeva majka na Lakišićevu provokaciju da mu Alija dođe u svatove, otpremila sinovljevog konja kojeg je jahala upravo isprošena djevojka Hajka. Sve bi onako kako je Ljubovićeva majka htjela i željela, ali dok su svatovi lijepu Hajku djevojku iz Zagorja vodili put Nevesinja lijepo vrijeme se pretvori u nevrijeme.

“Usred ljeta, ledena holuja zamete visoravan, pretvori se dan u mrklu i hladnu noć, te se oskudno odjeveni svatovi posmrzavaše”. Strada i lijepa Hajka iz Zagorja.

Kletva stare djevojke
Za razliku od duge i široke visoravni na Morinama, u Orahovicama kod Goražda „svatovsko groblje„ je smješteno uz put koji vodi kroz mjesto Tješnjić. Legenda kazuje da je tijesan put zavardio svatove. Vjeruje se kako se među mramorima pored puta nalaze i stećci koji pripadaju nesuđenim nevjestama i mladoženjama. „Svatovsko groblje“ postoji i u Karačićima kod Srebrenice, a narodna legenda o ovom groblju kazuje da su u svatovima stradale dvoje rođene sestre koje su se udavale u različita sela.

Gotovo su istovjetne priče o „svatotovskim grobljima“ koja se nalaze na području općina Jablanica, Kakanj, Kalesija, Gračanica, Donji Vakuf, Rudo, Stolac… Međutim, jedinstvena je narodna predaja o vajarskom djelu prirode na dolomitičnoj stijeni u naselju Gračanica kod Bugojna.

Ovaj kameni relef je poznat u narodu kao “okamenjeni svatovi”, a vjeruje se kako je “kletva stare djevojke okamenila svatove i kićene konje”. Kazuje se kako je naočiti ženik skupio svatove ispred bijele kule Susida i sa njima krenuo da isprosi najljepšu djevojku koja je čekala u tadašnjem gradu Vesela.
Svatovi zakićeni, veseli, na bijesnim konjima pregaziše riječicu Buntu kod Čoban – kamena. Buntu pregaziše, vodu zamutiše. O tome narodna pjesma kazuje:

“Svati vodu mute, vodu mute i ne slute / da je na vodi cura stara rublje prala, / cura stara oholica prava./ Mutnu vodu oholica gleda, mutnu vodu gleda,/ a svate klete i proklinje:/ Dabogda vam puti bili pusti,/ pratio vas vrag i mrak gusti. /Kud hodili, staze ne vidili, u kamen se ladni pretvorili. / Kamenom se okamenili /ko meni vodu zamuti…”

Mladoženja hodao bez glave
O „svatovskom groblju“ u Batovu kod Rogatice legenda kazuje da je nakon krvave svatovske kavge mladoženja stotinu koraka hodao noseći svoju glavu pod jednim pazuhom, a mrtvu nevjestu pod drugim. Tamo gdje je pao, zakopaše ga zajedno sa nesuđenom nevjestom. (Naj portal)