Pratite nas

Sudbine

Svakog dana jedna osoba u BiH podiže ruku na sebe: ZAŠTO LJUDI “PUCAJU” PO ŠAVOVIMA?

Published

on

Skoro da nema dana, a da javnost u BiH ne doživi šok čitajući vijesti o samoubistvima. Dok se reghionalna javnost oprašta od mlađanog Mladena Dulića iz Laktaša ili 29-godišnjeg Kemala Aljića sa Ilidže, ljudi se pitaju kakvi su ovo crni dani došli…

Podsjetićemo samo na neke: na Darivi je skočio u smrt 25-godišnjak, u Istočnoj Ilidži je izvršio samoubistvo čovjek skokom sa četvrtog sprata, u Sarajevu se ubio pravnik i uposlenik u Općini Sarajevo Goran…

Kruže teorije zavjere da učestala samoubistva, kao smrti mladih ljudi, imaju veze sa posljedicama virusa, ali za to još uvijek nema dokaza. Teško da će ih i biti u dogledno vrijeme. A ljudi umiru, odlaze, nestaju, pucaju po šavovima Prečesto se to dešava, pa se postavlja i pitanje jesmo li kao društvo zakazali u prevenciji i kolika je briga o mentalnom zdravlju građana?

Svakog dana jedna osoba u BiH odluči da podigne ruku na sebe, izloženost stresu, nasilju na društvenim mrežama, društvenoj isključenosti, samo su neki od razloga. Najosjetljivija je treća životna dob, no nažalost, sve više je i mladih.

“Preko 80% samoubistava izvrše muškarci, što je dimenzija tradicionalnog društva u kojem se od muškarca očekuju određene stvari koje možda pojedini muškarci nisu u mogućnosti da onom brzinom koje zajednica od njih očekuje ostvari. Situacija se mijenja kad dolazi do formiranja bračne zajednice. Onda najčešće samoubistvo počine žene”, Amer Osmić, profesor sociologije na FPN Sarajevo.

Samoubistvo konačna karika u jednom depresivnom procesu, koji obično traje veoma dugo, kažu psiholozi NJihova pomoć bila bi značajna u tom procesu, ali situaciju ne pomaže stigmatizacija.

“Što će reći da reagujemo tek kada se nešto već desi, kada dođe do tragedije koja je bespovratna. Mi, nažalost, nemamo razvijena sistemska rješenja u dovoljnoj mjeri koja bi radila preventivno na očuvanju mentalnog zdravlja. Mi smo nažalost, u neku ruku, čini mi se, čak i normalizovali u određenoj mjeri stanje jedne duboke potištenosti, frustracije” . kaže za N1, Luka Borović, psiholog.
U nedostatku institucionalne podrške, građanima koji razmišljaju o ovom koraku pomoć nude, uglavnom, nevladine organizacije. U Banjaluci već nekoliko godina djeluje Plavi telefon, linija koja je do pandemije bila namijenjena uglavom djeci i mladim osobama, a nakon nje postala je dostupna svim građanima. Od početka godine pomoć je tražilo više od 12 i po hiljada građana.

“Najčešće nas pozivaju djeca od 10 do 18 godina, ali isto tako nas pozivaju i odrasle osobe. Najčešći razlog zbog kojih nam se obraćaju jeste upravo mentalno zdravlje, pri čemu su najzastupljenije teme strah i anksioznost, panični napadi, usamljenost, samopovređivanje i suicidalne misli i ideje”, Maja Kovačević, koordinator plavog telefona.

Pored stučne pomoći, nužne su hitne promjene i u obrazovnom sistemu.

“Udžbenici su prilično stari, mi smo uradili jednu analizu, gdje smo samo kao pilot projekat analizirali sedam projekata u KS i tu smo zaista došli do poraznih podataka,u kontekstu da su udžbenici iz kojih uče sadrže mnoštvo stereotipnog sadržaja, da je u njima veoma puno diskriminacije, žene su veoma malo zastupljene”, Medina Mujić, fondacija Cure.

O suicidu se u javnosti BiH ne govori mnogo. Niti često. Jedino medijski naslovi i policijski izvještaji, sve češći u posljednje vrijeme, zaprepaste o broju ljudi koji se u pogubnim životnim trenucima odluče na ovaj tragičan čin.

Podatak da na jedan suicid dolazi 25 pokušaja još jednom potvrđuje da smo kao društvo zakazali u prevenciji. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending