Na dnu teksta vidjet ćete fotografiju jablaničkog fotografa Dženada Džine. Nije montaža. Ona pokazuje ljepotu geografskog položaja Jablanice, čije su glavne odlike zelenilo, plavetnilo i kamenjar.

Na mjestu gdje prestaje prirodna ljepota, počinje objektivna društvena stvarnost. Ona je ružna i sablasna u tolikoj mjeri da nalaže da se o njoj kaže istina, racionalna i obeshrabrujuća, o kojoj ogorčeni stanovnici ovog grada valjda u pčaju zbijaju šale. Jedna od njih je I saobračajni znak na kojem piše “Ovdje se više nema šta ukrasti”.

Jablanica je mala općina površine 301 km2 sa 10 111 stanovnika. Od toga je 2324 nezaposlenih! Od toga je cca 1350 penzionera!
Kako je u jednom svom tekstu napisala Azra Nezirić, Jablanica se doima se da je običnom to jest radnom čovjeku bolje počiniti samoubistvo negoli živjeti u ovdje. Ovo nije mjesto za obične smrtnike. Ovo je mjesto preuređeno za tajkune, lovatore i sve one koji u prošlom vremenu nisu ostvarili ništa pa se sad iživljavaju.

Jablanica je bogata općina čiji se resursi raspoređuju i daju na koncesiju samo onima koji se mogu masno odužiti vlastodršcima. Ovo je ‘grad’ dvoličnih koji ne stoje iza radnika. A upravo su ti radnici i izgradili ovo što se sad zove Jablanicom.

Izgradili u prošlom vremenu, koje ne smijemo nazvati pravim imenom, kada su sa strane ljudi dolazili raditi u Granitu, Amini, Unisu i elektrani. Sam je Granit upošljavao više od tisuću ljudi. Sada je u stečaju već dugi niz godina, povremeno se isplaćuju minimalni prihodi, bez uvezanog radnog staža i bez zdravstvenog osiguranja.

Krivci za ovaj zločinački poduhvat mirno šetaju svoje pse ulicama i voze bijesna auta. Da apsurd bude još veći, Granit u stečaju preživljava radeći poslove po Beogradu. Jablanica se pokazuje kao prava kasabica jer drugim uručuje poslove popločavanja a ne vlastitoj firmi..

Sudbina Amine, tvornice konfekcije, kao i Unisa, zauvijek je opečaćena katancem. Zgrada Amine se i kao uspomena urušava, dok je Unis privatiziran i zaključan zauvijek. Oba radnička giganta ostali su samo nostalgija. Elektrana je trenutno jedina koja radi i upošljava radnike. No, i to će uskoro da popuca po šavovima, jer vlast upošljava ne struku nego podobnost, uz rijetki izuzetak kada se baš mora obezbijediti pokoji stručnjak iz elektroenergetike.

Jablanica živi od sjećanja, ali samo probranog sjećanja. Jer, kompleks Muzeja revolucije, srušeni most na Neretvi i bunker s druge strane obale trunu i urušavaju se iz dana u dan. Vlast je nezainteresovana za tu priču iz povijesti. Partizani i bogato antifašističko naslijeđe Jablanice je gurnuto pod tepih. Na dan sjećanja i proslave Bitke za ranjenike na Neretvi bude više posjetilaca izvan Jablanice nego lokalnog stanovništva. Muzej sam po sebi ne može puno da uradi bez jake podrške i volje vlasti, čemu ne može da svjedoči. A da pritom svjedočimo povećem broju turista koji su radoznali vidjeti statue partizana u Muzeju i stalnu simboličku postavku Bitke na Neretvi. No, zbog generalno loše politike Muzej ne profitira dovoljno od radoznalih turista.

U svemu tom negativnom naboju ekonomsko – gospodarske politike, Jablanica je ipak čvrsta u zadržavanju imena Osnovne škole prema partizanu Sulji Čiliću, u zadržavanju spomenika u gradskom parku Nikoli Bojanoviću, Peri Biliću i Sulji Čiliću. Ili je primjetan strah vlasti da u to zadire?
.
Na koncu, moram se sama razdužiti sa sobom. Pretežno uvijek ljudi imaju taj neki poseban osjećaj prema ”svomu”, prema ulicama na kojima su odrasli. Ja lično više ne vjerujem u taj osjećaj, poučena kako tuđim tako i svojim iskustvom. Čak štaviše, gadi mi se ova kasaba u čijem centru (nekoliko ulica) postoji čak 20 kladionica. Gadi mi se isto tako kada čujem da je neko iz moje generacije aplicirao vani na poslove i da je primljen, ali da nema novca da ode. Gadi mi se i izaziva mučninu da moja generacija I dalje od roditeja uzima 1 KM na podnevnoj špici da popije kafu (da, kafa je marka, i da, velikom broju je to skupo).

Gadi mi se i izaziva mučninu u stomaku što nema sretnih priča iz ovog dijela Hercegovine. Što nema radnih mjesta za one koji su sebe davali kako bi postali diplomirani ili magistri. Gadi mi se što se svaka moja kafa sa prijateljima odavde završi na ideji bijega od grada u kojem si naučio svoje prve korake.

Povraća mi se nutrina na sveopću nepismenost zaposlenih u općinskoj službi (čast izuzecima). Povraća mi se na činjenicu da poznajem toliko mladih koji su vrlo sposobni, pismeni, školovani, kreativni, talentirani a koji propadaju na listi čekanja na posao ili koji su takoreći prinuđeni (iako mi nikad neće biti jasno kako su prinuđeni, ili je to samo linija lakšeg otpora) da se prodaju dominantnoj političkoj struji.

I za kraj, još jedna turobna činjenica. Naime, moja prijateljica je bila super studentica na Pravnom fakultetu. Izvrsne ocjene. Bez obnavljanja godina. Sve ”u roku”. U roku je stigla i na biro za zapošljavanje. I njeni su odvajali za njeno studentsko preživljavanje jer joj 100 KM stipendije nije baš mnogo pomagalo ni za hranu. Pored nje, ima dvojicu mlađe braće, jedan na fakultetu, drugi u osnovnoj školi.

Nakon mjeseci na birou, zaposli se u još jednoj ”moćnoj” jablaničkoj firmi gdje nije mogla da izdrži više od nekoliko mjeseci zbog lošeg rukovođenja odgovornih lica, općeg nevladanja i psovki kako od strane rukovodećih tako i ostalih radnika oko sebe. Ima li potrebe imenovati problem? A plaća, ne moram ni napisati tačan iznos. Tekst vam je sve objasnio iznad. Stoga je dala otkaz. Sjetila se da izvrsno govori engleski jezik, da je vrlo mlada, da može uspjeti ‘vani’. Sada na Jablanicu pogleda sa od preko 10 000 metara visine.(Naj portal/Prometej)