Malo koji grad u svijetu je tako sudbinski povezan sa nekim datumom kao Sarajevo sa 6. aprilom. Koja li je to neobjašnjiva sila uredila da se najveći “tektonski potresi” u proteklom stoljeću u Sarajevu dogode upravo na isti dan.

Prvi “dodir” Sarajeva sa 6. aprilom u 20. vijeku desio se 1941. godine. Njemački bombarderi počeli su taj dan zasipati Sarajevo svojim užarenim teretom. Grad je gorio. Ljudi su se sklanjali kako su znali i umjeli. Mnogi nažalost nisu stigli da se sklone. Procjenjuje se da je u ovom njemačkom bombardovanju poginulo oko 70 Sarajlija i Sarajki. Bombardovanje je trajalo sedam dana. Počela je njemačka okupacija, BiH je podijeljena, a dio zemlje u kojem se nalazilo i Sarajevo potpao je pod vlast marionetske Nezavisne države Hrvatske.

Kako su počeli, tako su zločinci i okončali svoju vladavinu nad Sarajevom – zločinom. Devet dana prije oslobođenja grada, 28. marta 1945. godine, kada su operacije za oslobođenje Sarajeva već počele, ustaški zločinac Vjekoslav Maks Luburić je naredio vješanje 55 sarajevskih mladića i djevojaka, pripadnika

Narodnooslobodilačkog pokreta. Ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati kako je Marijin Dvor izgledao tih dana, kada je na svakom drvetu visilo po jedno tijelo nekog od sarajevskih mladića i djevojaka, ilegalaca. Međutim, zlotvor koji je to naredio nije mogao dugo uživati u svom žločinu. Pobjegao je glavom bez obzira kada su partizanske jedinice krenule u odlučujuće borbe za oslobođenje grada.

Posljednji otpor okupatora je konačno slomljen 6. aprila 1945. godine. Partizanske jedinice su preko Vratnika ušle u centar grada. Dočekalo ih je “i staro i mlado”, uz cvijeće i pjesmu. Sloboda je konačno došla u grad. Međutim, tog istog 6. aprila zabilježen je možda i najtragičniji događaj koji se veže uz oslobođenje grada. Poginuo je vođa sarajevskih ilegalaca Vladimir Perić Valter, koji je još za života postao legenda grada. Braneći električnu centralu na Skenderiji, u kojoj je i radio, poginuo je od granate koju su ispalile ustaše praveći sebi odstupnicu za bijeg iz Sarajeva. U toku njemačke i NDH okupacije grada živote je izgubilo blizu 11.000 Sarajlija i Sarajki.

Nažalost, osvojena sloboda, gledano u istorijskim okvirima, nije dugo trajala, tek 47 godina. U tom periodu Sarajevo je uspjelo da doživi meteorski procvat u svim oblastima, privreda, politika, kultura, sport… Stiglo je Sarajevo u tom periodu biti i domaćin Zimskih olimpijskih igara. A samo osam godina nakon najvećeg uspjeha grada, povampireni duhovi fašizma su opet odlučili da ga poruše. Pokušali jesu, uspjeli, kao ni nebrojeno puta do tada, nisu.

5. aprila 1992. godine Sarajlije su, masovnim skupom ispred današnje Zgrade državnih institucija, pokušali da urazume zlo. 6. aprila je postalo jasno da se zlo ne da urazumiti i da predstoji još jedna borba za slobodu grada. Počela su granatiranja, snajpersko djelovanje… Uskoro će nestati struje, vode, telefonskih veza, hrane… Sarajevo je postalo meta opsade provedene po srednjovjekovnom modelu, ali uz korištenje savremenog oružja.

Ono što su Sarajlije preživjele u narednih 1.425 dana opsade ne da se opisati. Oni koji to nisu doživjeli trebaju znati jedno. Sve što su ikada čuli o patnjama Sarajlija za vrijeme opsade, ma kako sve užasno zvučalo, je samo mali djelić onoga što su Sarajlije zaista preživjele. Nažalost, njih više od 11.000 nije dočekalo ponovno oslobođenje grada. Među imenima poginulih u toku opsade je i oko 1.600 djece.

Sve bude i prođe. A Sarajevo sve ljepše, srcu milije…. Sretan ti rođendan najljepši grade na svijetu! Zato vam poklanjamo tri prelijepe pjesme ispjevane šeher Sarajevu. (Naj portal)