Pratite nas

Sudbine

SRAM ME JE ZEMLJE PO KOJOJ HODAM: Kristijan Vujčić diplomirao s desetkom, majku i sebe hrani u javnoj kuhinji!

Published

on

Mladi Prijedorčanin Kristijan Vujčić (26) jedan je od 250 korisnika javne kuhinje “Optimisti” u Prijedoru. Svaki dan dolazi po obrok za sebe i majku i to valjda više nikom ne bi bilo čudno, da Kristijan nije junak priče iz bosanskohercegovačkih “lovaca na oluje” i mladić koji je s desetkom diplomirao na temu reforma javne uprave u BiH.

Od diplomiranog ekonomiste, smjer javna uprava, do javne kuhinje je trnovit put o izgubljenim snovima i nadanjima da negdje pod ovom kapom nebeskom postoji makar i jedno mjesto na kojem će biti siguran i sretan. Danima smo ga nagovarali da priča. Skroman i jednostavan kaže da se u ovoj koži, u kojoj se našao prije jedanaest mjeseci, kada je zbog pandemije izgubio posao skladištara, ne osjeća nimalo lagodno.

“Nisam jedini koji je ostao bez posla. Svjestan sam da je moja pozicija na toj nekoj društvenoj ljestvici sada na samom dnu. Ako se pitate da li me je sram zbog toga, ove slike iznad i ovog apela ispod teksta, priznajem jeste. Sram me je, zemlje po kojoj hodam, onog fakulteta, gimnazije a posebno prijatelja i rodbine. Ova godina mi je uzela sve što sam godinama pokušao da održim na nogama, a evo danas i ugled”, priča s tako vidljivom, gotovo opipljivom tugom mladić koji nije zaboravio one koji su sad, ali i ranije bili uz njega, prenosi Prijedor info.

“Zahvalan sam im naravno. Ovo je samo još jedna tužna i sramna životna priča u moru drugih ali i ogledalo kakav je zapravo položaj mladih. Kada prođem kroz grad tek tu i tamo ponekog sretnem. Moja generacija je većinom na Zapadu, a kao mali smo maštali i gradili snove o svojim uspjesima i boljem životu ovdje. Nažalost evo svakim danom je sve teže i lošije”, kaže ovaj 26-godišnjak koji za ovih 11 mjeseci nije sjedio skrštenih ruku, već je aktivno i nažalost bezuspješno pokušavao pronaći bilo kakav posao.

Dodaje da je negdje kod 60-te aplikacije prestao da broji, a odgovor je dobio tek na pet.

“Nisam bio izbirljiv, aplicirao sam i u struci i mimo nje”, ističe Kristijan koji je u tom periodu bukvalno radio sve i svašta kako bi preživio.
Bili su to poslovi na dnevnicu, od poljoprivrednih radova tokom sezone, berbe voća do rada na pilani i sječi stabala.

“Volontirao sam čak i u humanitarnim organizacijama. Kako je vrijeme postajalo hladnije tako su se prilike za nadničenje prorijedile, pa sam bio primoran da se obratim javnoj kuhinji “Optimista” kojim se ovom prilikom takođe zahvaljujem. Nekako se taj naziv javne kuhinje pogodio s mojim načinom razmišljanja. Uprkos svemu što me snašlo, ja sam ipak optimista iako sam ove godine radio sve najteže poslove o kojim kao akademski građanin nisam ni sanjao. U tom sam vidio lekciju. Valjda je život htio da me nauči nečem novom, da mi pokaže prave vrijednosti”, uvjeren je Kristijan.

Onim koji budu ovo čitali želi da prenese i poruku, da bez obzira kakav stav imali o članku, njemu lično, njegovoj situaciji, želi da kaže da je država bez mladih mrtva.

“Kao i društvo. Demografska slika je neumoljiva. Prijeti nam nestanak i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima. Krajnje je vrijeme da se zapitamo gdje smo to pogriješili. Završio bih uz riječi da je moj život u ovoj državi i ovom gradu pakao. No, koliko nas je još, ljudi koji su u mnogo težoj situaciji, kojima sam i sam pomagao dok sam bio zaposlen. Koliko je bolesne djece koja se liječe preko humanitarnih akcija i sl. To je ono na šta pomislim svako jutro kada se probudim. Pomislite i vi”, poručuje Kristijan onim do kojih će doprijeti ova njega priča.

Nas je iskrenuo rastužio. S jedne strane to je njegova hrabrost da se suoči sa situacijom u kojoj je, a s druge i nemoć da izađe iz začaranog kruga u kojem se ne svojim izborom našao. Da sve bude gore, mada on to nikad ne pominje, ovaj mladi čovjek s punom odgovornošću brine i o svojoj bolesnoj majci.

Manji ljekarski zahvat trebao bi i njemu, da se riješi ranijih i zapuštenih zdravstvenih problema, koji nažalost imaju svoju cijenu, pa zato svi oni koji mogu da pomognu Kristijanu mogu da ga kontaktiraju na broj telefona 066 060 545…. Ili da sredstva na ime pomoći uplate na broj računa…
Bit će vam zahvalan, no najveće hvala dobili bi oni koji bi mu pomogli da se zaposli i da svojim radom sebi i majci obezbijedi sredstva za život. Za čovjeka s desetkom u diplomi, koji se “igra” računarima i iz hobija “olujama” to je tako malo što možemo istog trena učiniti. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending