Pratite nas

Sudbine

Sestre diplomirale u jednom danu: MARIJANA S DEVETKOM, A DEJANA S DESETKOM

Published

on

Rasle su pod jednim krovom, međusobno se pomagale, zajedno ulazile u svijet odraslih, a onda u istom danu – diplomirale.

Sestre Marijana (25) i Dejana (23) Perać iz Orahovljana, nadomak Mrkonjić Grada, u srijedu su, sebi za budućnost, a roditeljima za ponos, stekle diplomu Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci.

Kako pišu “Nezavisne” Marijana je ocjenom devet odbranila diplomski rad na temu “Modeli osiguranja depozita i uticaj na povjerenje javnosti”, a Dejana desetkom na temu “Komparativni prikaz nekvalitetnih kredita u Bosni i Hercegovini i regionu”.

Nekada, na sredini studija, pričale su sestre Perać kako bi im bila velika želja da isti dan diplomiraju. Ispostavilo se da život piše romane…
“Nismo ni slutile da će to postati istina. Kada smo se nekako približile po broju ispita, odlučile smo da sačekamo jedna drugu, uputile molbu i mentorima, kao i Studentskoj službi, koji su veoma rado prihvatili našu molbu”, prisjeća se Marijana.

Nesumnjivo je, dodaje, bilo dosta odricanja tokom prethodnog perioda, ali…

“Mi smo imale sreću što smo sobu u Studentskom domu dijelile sa najboljim drugaricama, zajedno smo uvijek učile pa nam je i vrijeme učenja uvijek bilo zabavno”, – ispričala je Marijana.

Dejana dodaje da je sve neuporedivo lakše kad znate šta želite da postignete.

“Kad razmislim malo bolje ne bih rekla da je bilo previše odricanja. Kad jasno znate šta vam je cilj – idete prema tome svom snagom, pa na ono što je prolazilo pored vas ne gledate kao na nešto čega se odričete, jer to zapravo i niste željeli. Jedino što nam je teže padalo jeste razdvojenost od porodice i odricanje u tom smislu”, dodaje Dejana.

Uvjerile su se sestre Perać i na vlastitom primjeru da bez muke nema nauke.
“U februaru ove godine sam, spremajući ispit iz teorije i politike bilansa, provela oko 20 sati učeći, odspavala 20 minuta i otišla na ispit”, prisjeća se Dejana.

Ali, vrijedilo je, dodaje na to Marijana.

“Kao ekonomista reći ću da se svaka investicija u sebe i svoje znanje isplati”, ističe Marijana.

Planiraju one i dalje nastaviti školovanje na Ekonomskom fakultetu, ali uporedo će tražiti i posao, a uvijek im je, dodaju, prioritetni plan držati se zajedno. S nestrpljenjem ove sestre, kako kažu, očekuju da vide šta im nosi budućnost.

Posvetili su roditelji svojim mezimicama sve što je trebalo najvoljenijim bićima. Rezultat nije izostao.
“Mi kao roditelji ne znamo tačno definisati ovaj osjećaj, ali samo znamo da smo se danas osjetili kao najbogatiji ljudi na svijetu. Preponosni smo na našu djecu i želimo svim roditeljima da dožive taj osjećaj”, pričaju ponosni roditelji Veroslava i Mladen Perać.(Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending