Pratite nas

Sudbine

Rođen u čamcu: FRANE SELAK JE ISPAO IZ AVIONA I PAO NA PLAST SIJENA

Published

on

Dvije stvari čovjek mora imati kako bi uspio u životu. Prvo je sreća (ono kada se čovjeku pruži povoljna prilika), a drugo je pamet – ona čovjeku omogućuje da iskoristi povoljnu priliku. Čini se da je obje te stvari imao Frano Selak iz Petrinje (Hrvatska)

Frane Selak se komotno mogao zvati Srećko Srećković. Preživio je nesreću voza kada je poginulo 17 ljudi. Ispao je iz aviona sa 600 metara nadmorske visine i pao u plast sijena, a tom prilikom je živote izgubilo 19 ljudi. Preživio je autobusku nesreću u kojoj su stradala 4 čovjeka. Dok je vozio svoj automobil udario ga je kamion, ali je uspješno izbjegao eksploziju svog vozila jer ga je na vrijeme napustio. Poslije svih nezgoda koje su mu se dogodile odigrao je LOTO listić i osvojio 7 miliona kuna.

Bio je inače profesor muzike, a stekao je svjetsku slavu. U njegovu kuću u Petrinji dolazile su horde iz cijelog svijeta, zvali ga da snima reklame u inostranstvu.

Njegova životna priča je zaista nesvakidašnja. Rođen je 1929. godine na moru. U čamcu. Otac i majka krenuli su u ribe, ali je Frane bio nestrpljiv i majka se porodila nedaleko od obale Dubrovnika.

U djetinjstvu je dva puta spašen od teških bolesti. Prvi put su svećenici blagoslovili njegovu košuljicu kad mu je bilo 11 mjeseci, a s 11 godina vid su mu spasile časne sestre i njihove ljekovite trave.

Dok je radio u u Modriči kao profesor muzičkog vaspitanja često je putovao đačkim autobusom. Vozač Ahmet i on ostali su sami i odlučili popiti jednu putnu rakiju. Ahmet i malo više.

“Kad smo došli na most iznad rijeke Bosne, autobus je samovoljno produžio pravo. Probili smo ogradu, pali u rijeku, ali obojica prošli bez ogrebotine iako je autobus skroz bio smrskan – ispričao je Selak.

Nedugo zatim putovao je vozom iz Dubrovnika za Sarajevo. Pruga vodi kroz surovi kraj, prepun visokih stijena. Selak se prisjetio:

“Sjedio sam u kupeu s majkom mog prijatelja, kad se stijena odronila na prugu, pa je voz završio u Neretvi. Razbio sam prozor vagona, uhvatio sam nesretnu ženu i zajedno smo isplivali na površinu, a pomogli su nam i mještani Grabovca, mjesta gdje je voz izletio”, ispričao je profesor.

Ali, to nije bio kraj njegovih avantura.

“Kad mi se majka razboljela, odlučio sam iz Zagreba 1962. prvi put poletjeti avionom u Rijeku. Putem sam šarmirao stjuardesu Roziku, ali odjednom sam se probudio u bolnici u šok-sobi. U novinama sam pročitao da se avion zabio u stijenu, a pad s 800 metara visine preživjeli smo samo Rozika i ja, dok 20 putnika i članova posade nije preživjelo. Ja sam, naime pao u plast sijena”,- ispričao je.

Nakon toga još je tri puta imao saobraćajnu nesreću. Sa svojom ladom je najprije skoro izgorio, a onda je auto i eksplodirao, a kad se vozio po serpentinama prema Karlobagu, prepriječila mu se UNPROFOR-ova kamionska prikolica. Auto je odletio u ponor, a Frane na drvo za koje se uhvatio pri ispadanju.

Konačno, 2002. sjedio je pred televizorom i čekao izvlačenje Lota. Kad je hostesa pročitala i zadnji broj, Frane je počeo slaviti. Pogodio je sedmicu i dobio neto 6.400.000 kuna. Kupio je kuću u Petrinji, uredio je, i kraj nje izgradio kapelicu.

A onda su mu na vrata počeli zvoniti znani i neznani, tražeći pomoć. Kupio je tako prijateljima i rodbini ukupno 25 automobila, čak i orkestru sve instrumente. U Senju mu se svidjela kuća za 120.000 eura, ali joj je pala vrijednost pa ju je prodao za 70.000. Na Čiovu je naslijepo kupio i dva apartmana za 100.000 eura, a kad je došao u njima uživati, shvatio je da nemaju prozore, pa ih je prodao za 30.000.

Kad se proslavio u svijetu, njegov je život inspirirao strip-crtače koji su prije nekoliko godina prema njegovoj priči napravili i crtić. “The Luckiest Unlucky Man to Ever Live” do danas je na Youtubeu pregledalo oko 3.000.000 ljudi.

Nakon svih finansijskih promašaja, Frane je živio od 3.000 kuna penzije. Nije da nije mogao zaraditi. Zvali su ga Australci da za njih snimi reklamu za čips.

“Rekao sam da može, ali da ja ne sjedam u avion. Zato su oni došli ovamo. Reklamu smo snimali nekoliko dana. Najeo sam se čipsa k'o nikad u životu i mrzit ću ga do kraja života. Čak su me i bacali iz helikoptera u plast sijena da rekonstruiraju moju avionsku nesreću” – pričao je legendarni Frane. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending