Prije 97 godina rođen je najsenzibilniji sevdalija: DOKTOR KOJI JE PJEVAO NAJEMOTIVNIJE

Na današnji dan 1927. godine, u Mostaru je rođen Himzo Polovina. Tri godine nakon smrti čuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, čije je pjesme („Emina“, “Hasanagin sevdah”,”Gonđe ružo u zelenom sadu”, „Što te nema“, “Laku noć”…), prema mišljenju mnogih, pjevao najljepše i najemotivnije.

Stihovi Šantićeve „Emine“ i danas su popularni i pjevani upravo zbog izuzetne vokalne izvedbe najsenzibilnijeg interpretatora sevdalinki Himze Polovine.

Tradicija i kultura

Himzo Polovina pripada plejadi najistaknutijih i najznačajnijih bh. pjevača sevdalinki svih vremena. Svojim predanim sakupljanjem sevdalinki, kako bi ih sačuvao od zaborava, ostavio je poseban pečat u bh. tradiciji i kulturi.

Osim sakupljanja i maestralnih izvedbi sevdalinki, bio je i tekstopisac, kompozitor, pjesnik, ali i ljekar. Među kolegama sevdalijama isticao se, osim senzibilitetom, rafiniranim, sitnim vibratom specifičnih orijentalnih ukrasa.

Talent za muziku naslijedio od svog oca Mušana, koji je svirao šargiju, a prve pjesme učio je slušajući pjevače iz svog rodnog kraja.

– Otac je mnogo volio pjesmu, pa bi mene, braću i sestre poredao ispred sebe, a mi bismo mu pjevali uglas. Savjetovao nas je da se uključimo u Muslimansko kulturno-umjetničko društvo „Itihad“ – govorio je Himzo, prisjećajući se oca i djetinjstva.

Poslušavši savjet svoga oca, Himzo se učlanio u dramsku sekciji MKD “Itihad”. A uoči Drugog svjetskog rata pohađao je časove sviranja na violini kod profesora i maestra violine češkog porijekla Karla Malačeka.

Psihijatar

Uporedo s pjevačkom karijerom Himzo je završio studij medicine, stekavši zvanje doktora – specijaliste neuropsihijatra. Objavio je brojne naučne medicinske radove u stručnim publikacijama. Radio je kao ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Pacijentima nije prilazio samo kao ljekar, nego kao prijatelj, sin, roditelj, zabavljač, uspješno primjenjujući metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u BiH.

Na nagovor prijatelja, 1953. godine Himzo se prijavio na audiciju za pjevače Radio Sarajeva. Od tada kreće njegova karijera vrhunskog umjetnika i interpretatora sevdalinki. Ponosno je promovirao svoju Bosnu i Hercegovinu i našu najljepšu baštinu – sevdalinku, pjevajući je širom svijeta.

– Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom „geologijom“ ili takvom „anatomijom“. Pa kad vi uđete u pjesmu i pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba “donijeti” – kazivao je o svojoj ljubavi prema sevdalinci Himzo.

Srčani udar

Još jedna karakteristika ovog doajena sevdaha jeste da je pjevao o gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine: lijepom gradu Višegradu, postanku Banje Luke, Saraj Bosni – Sarajevu divnom mjestu, Tuzli koju je opasala guja, hairima Mehmed-paše Sokolovića…

Himzine ploče i kasete prodavane su u milionskim tiražima. Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.

Nakon svog posljednjeg koncerta preminuo je u Plavu (Crna Gora), 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu. (I. P.)