Pratite nas

Sudbine

Priča žene koju je ostavilo 4 djece: KĆERKA JE STVORILA UŽASAN RAZDOR U PORODICI

Published

on

Baka Jela ima 76 godina, a udovica je već 2 decenije. Majka je 4 dece i njima je život posvetila, kako bi ih izvela na pravi put. Međutim, sada kroz suze priča kako su je svi nasljednici zaboravili. Brzo su pronašli svoj put i osnovali porodice i ne krije da joj je drago zbog toga, ali pita se kako se dogodilo da više ne mare za nju.

„S 55 sam godina postala udovica. Kasnije sam pet godina živjela u obližnjem mjestu, bila sam u jednoj vezi koju sam iz mnogo razloga prekinula. Nakon toga sam se vratila u svoj grad, velikim dijelim i zbog brata koji je bio invalid, pa sam mu htjela biti od pomoći- kaže.

U svojim je pedesetima je teško oboljela.

„Dobila sam jaku aritmiju srca i kvalitet mog života opada. Imala sam psića koji mi je davao volju i snagu, te sam još pet godina uspijevala pomagati bratu, što god je povremeno trebao jer je uz mene imao i stručnu njegu. Ali, oko mene se sve nekako mijenjalo na način na koji nisam očekivala – objašnjava Jela.

Otkriva da su joj se djeca po pandemije barem povremeno javljala i pomagala da bi joj bar malo olakšali život.

„Onda je korona učinila svoje. Kao rizična osoba morala sam biti u izolaciji, donosili su mi na balkon šta je trebalo, ali su veze s unucima de facto nestajale i nisu se obnovile. Za rođendane sam im slala čestitke uz nešto novca u njima, ali je to postala rutina kao da je baka poštar – priča ova baka i nastavlja:

„Prestala su naša zajednička druženja. Samo sam ih dva puta u četiri godine uspjela okupiti – za jedan Božić kad su svi bili kod mene, i za jedan svoj rođendan. Povremeno bi neko došao na ručak ili na kafu i piće, ali kako su djeca rasla, to se smanjivalo i nestajalo.

Sve unuke, koje gotovo i ne poznaje, jer ih veoma rijetko viđa, uspjela je jednom da okupi u obližnjoj piceriji.

„Najstariji je bio već srednja škola, ostali su bili osnovna i jedan još u vrtiću. To je jedan od mojih zadnjih radosnih dana i mojih radosnih rođendana. Mada, oni na moju veliku žalost nisu pokazali da im je to nešto što će i sami pamtiti – napominje gospođa Jela za “Moje vrijeme”.

Teško joj pada što je jedina kćerka napravila, čini se, razdor u porodici.

„Zaređali su se dani i mjeseci kada sam se osjećala sve gore, ali nisam tražila pomoć osim u zaista teškim situacijama. Svi živimo blizu, ali smo sve udaljeniji kao ljudi. Sve je manje povezanosti. Jedina kćerka je u svemu odigrala neshvatljivu ulogu rušeći sve veze među svima nama. Moji unuci su sada već svi veliki, jedino najmlađi unuk je još mali i ima pet godina. Nije znao ni kako se zovem – sa tugom govori i nastavlja:

„Situacija se kod moje kćerke drastično promijenila. Naglo je prekinula sve veze sa mnom, ali i s braćom. Unuci se međusobno gotovo i ne poznaju, a meni je sve to postalo prestrašno za pojmiti i podnuheti. Najmlađi unuk koji mi ne zna ni ime često je kod drugih bake i deke, koji mene ignorišu, naročito baka, a žive u kući iza mene, dijeli nas samo njihov vrt – požalila se.

Namjeravala je preduzeti neke korake za viđanje unuka uz pomoć institucija, ali je odustala.

„Kako su izabrali, tako neka sada žive s tim. Niti pijem, niti pušim, niti sam bila problematična u životu i mogu jedino biti ponosna na to što su svi izrasli u ozbiljne i radne ljude. Na žalost, negdje su putem izgubili empatiju čak i za rođenu majku i baku. Mnogo je još toga što sam progutala i jedino što nakon svega još mogu reći je da se ponekad i sama čudim kako sam uz sve probleme ostala živa – zaključila je baka Jela. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending