Sudbine

Priča beogradske sponzoruše: SVE ŠTO DANAS IMAM JA SAM POŠTENO ZARADILA

Published

3 godine

15/03/2022

Jednostavno je – živi i pusti druge da žive. Ako vam zaista smeta što postoje sponzoruše ili imate nešto protiv njihovog ponašanja, onda vi nemate svoje probleme, valjda. U suprotnom vodili biste brigu o njima. Ako uopće imate vremena razmišljati o svim tim silnim sponzorušama i nalazite im moralno-fizičke mane, onda imate i previše slobodnog vremena.

Ovako počinje priča beogradske sponzoruše, koja otkriva kako je zakoračila u ovaj svijet.

Bilo je prilično spontano. Imala sam sreće da moj prvi ozbiljni partner bude dobrostojeći muškarac, desetak godina stariji od mene. Lijepo je izgledao, bio je pravi đentleman, volio me je na neki svoj način, voljela sam i ja njega, pokazao mi je šta znači živjeti život na visokoj nozi, pružio mi je finansijsku sigurnost i komoditet, pomogao je čak i mojoj porodici.

Tada sam imala samo 16 godina, i brzo sam shvatila kako stvari u takvim odnosima funkcionišz. Sve što je trebalo je da mu uvijek budem podrška, da ga razumijem, da ne pametujem previše i da na neke stvari jednostavno ‘zažmirim’.

Ta veza je potrajala do moje 18-te godine, kada su se naši putevi razišli. Potom sam lutala neko vrijeme u ljubavnim odnosima, izlazila sam s vršnjacima, išla u kino, na kolače, imala klasične tinejdžerske veze i vezice. Ali, još tada sam shvatila da me ništa od toga neće usrećiti. Meni je nedostajao moj stari život i zrela ruka koja će mi život učiniti udobnim.

Gledala sam svoje dvije starije sestre, obje su bile atraktivne i lijepe, baš kao i ja, ali niti jedna to nije znala ‘unovčiti’. Zato je najstarija bila u osrednjem braku u kojem su se oboje ubijali od posla ne bi li sebi osigurali solidan život i lagano je propadala i duhovno i fizički. Srednja sestra je stalno mijenjala muškarce u potrazi za onim pravim, trošila se i davala u tim pokušajima ljubavi, a da ni parfem nije dobila. Ali je zato dobila puno suza, razočarenja, potrošenih živaca i iznevjerenih očekivanja.

Sabrala sam dva i dva – nisam željela završiti poput njih. Ili kao bilo koja od većine mojih sugrađanki – da grcam pola života na poslu, da kukam, da maštam o dalekim putovanjima i skupim stvarima, a da pritom cijelo to vrijeme dajem svoje tijelo nekim mangupima ili navodno finim dečkima, koji će me u jednom trenutku ostaviti, prevariti ili se okrenuti za drugom suknjom.

Ne, hvala. Ja ću od svoje ljepote profitirati. Ako ću već imati se*sualne odnose s muškarcima, neka to bude s onima koji imaju šta da mi daju zauzvrat, zar ne? Ne, nisam tip sponzoruše koja ima želudac biti s nekim starim, olinjalim, ružnim tipom, ali ima i pregršt onih koji izgledaju sasvim u redu, a imaju dubok džep, vjerujte mi na riječ.

Sada imam 27 godina. Bogata sam i imam bogatog dečka. Toliko sam se obogatila da čak više ni ne moram biti sponzoruša. Ali hoću. Hoću, jer volim osjećaj koji imam dok dijelim život s nekim uspješnim, ostvarenim, moćnim muškarcem. Nije tu samo novac u pitanju. Bogati muškarci kako će te dovesti do toga da se osjećaš kao prava žena. Kao neko ko se zaista rodio da bude mažen, pažen i zaštićen.

U svojim prošlim odnosima, uspjela sam ‘izvući’ stan, auto i pokrenula sam dobar privatni posao. Uspjela sam pomoći svojim sestrama, majci i ocu. Uspjela sam biti sretna i imam novaca, a da se ne ubijam od posla. I sve to samo zato što sam dobro birala. Ne žele svi bogati muškarci poklanjati novac svojim partnericama.

Mukotrpan je ‘posao’ izabrati one koji to žele, mukotrpan je ‘posao’ zadržati ih, navesti da te zavole, taktizirati, biti dobra ljubavnica i fina djevojka istovremeno. Zato smatram da je biti sponzoruša zapravo jedna vrsta neprestanog rada i ‘hodanja po tankoj žici’. I zato želim reći da sve što danas imam, ja sam pošteno zaradila”. (Naj portal)

Tagovi:bogatstvo sonzoruša zarada

Sljedeća vijest

Suvad Tutnić drugi put izbjeglica: DEVEDESETIH SA ŽENOM UKRAJINKOM IZBJEGAO U UKRAJINU, DANAS IZ UKRAJINE IZBJEGAO U BOSNU

Predhodna vijest

Preko noći lice mu je postalo sivo i puno ožiljaka: KAKO JE OTROVAN BIVŠI UKRAJINSKI PREDSJEDNIK?

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

4 dana

30/10/2024

NajPortal.ba

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.