Pratite nas

Sudbine

Priča beogradske sponzoruše: SVE ŠTO DANAS IMAM JA SAM POŠTENO ZARADILA 

Published

on

Jednostavno je – živi i pusti druge da žive. Ako vam zaista smeta što postoje sponzoruše ili imate nešto protiv njihovog ponašanja, onda vi nemate svoje probleme, valjda. U suprotnom vodili biste brigu o njima. Ako uopće imate vremena razmišljati o svim tim silnim sponzorušama i nalazite im moralno-fizičke mane, onda imate i previše slobodnog vremena.

Ovako počinje priča beogradske sponzoruše, koja otkriva kako je zakoračila u ovaj svijet.

Bilo je prilično spontano. Imala sam sreće da moj prvi ozbiljni partner bude dobrostojeći muškarac, desetak godina stariji od mene. Lijepo je izgledao, bio je pravi đentleman, volio me je na neki svoj način, voljela sam i ja njega, pokazao mi je šta znači živjeti život na visokoj nozi, pružio mi je finansijsku sigurnost i komoditet, pomogao je čak i mojoj porodici.

Tada sam imala samo 16 godina, i brzo sam shvatila kako stvari u takvim odnosima funkcionišz. Sve što je trebalo je da mu uvijek budem podrška, da ga razumijem, da ne pametujem previše i da na neke stvari jednostavno ‘zažmirim’.

Ta veza je potrajala do moje 18-te godine, kada su se naši putevi razišli. Potom sam lutala neko vrijeme u ljubavnim odnosima, izlazila sam s vršnjacima, išla u kino, na kolače, imala klasične tinejdžerske veze i vezice. Ali, još tada sam shvatila da me ništa od toga neće usrećiti. Meni je nedostajao moj stari život i zrela ruka koja će mi život učiniti udobnim.

Gledala sam svoje dvije starije sestre, obje su bile atraktivne i lijepe, baš kao i ja, ali niti jedna to nije znala ‘unovčiti’. Zato je najstarija bila u osrednjem braku u kojem su se oboje ubijali od posla ne bi li sebi osigurali solidan život i lagano je propadala i duhovno i fizički. Srednja sestra je stalno mijenjala muškarce u potrazi za onim pravim, trošila se i davala u tim pokušajima ljubavi, a da ni parfem nije dobila. Ali je zato dobila puno suza, razočarenja, potrošenih živaca i iznevjerenih očekivanja.

Sabrala sam dva i dva – nisam željela završiti poput njih. Ili kao bilo koja od većine mojih sugrađanki – da grcam pola života na poslu, da kukam, da maštam o dalekim putovanjima i skupim stvarima, a da pritom cijelo to vrijeme dajem svoje tijelo nekim mangupima ili navodno finim dečkima, koji će me u jednom trenutku ostaviti, prevariti ili se okrenuti za drugom suknjom.

Ne, hvala. Ja ću od svoje ljepote profitirati. Ako ću već imati se*sualne odnose s muškarcima, neka to bude s onima koji imaju šta da mi daju zauzvrat, zar ne? Ne, nisam tip sponzoruše koja ima želudac biti s nekim starim, olinjalim, ružnim tipom, ali ima i pregršt onih koji izgledaju sasvim u redu, a imaju dubok džep, vjerujte mi na riječ.

Sada imam 27 godina. Bogata sam i imam bogatog dečka. Toliko sam se obogatila da čak više ni ne moram biti sponzoruša. Ali hoću. Hoću, jer volim osjećaj koji imam dok dijelim život s nekim uspješnim, ostvarenim, moćnim muškarcem. Nije tu samo novac u pitanju. Bogati muškarci kako će te dovesti do toga da se osjećaš kao prava žena. Kao neko ko se zaista rodio da bude mažen, pažen i zaštićen.

U svojim prošlim odnosima, uspjela sam ‘izvući’ stan, auto i pokrenula sam dobar privatni posao. Uspjela sam pomoći svojim sestrama, majci i ocu. Uspjela sam biti sretna i imam novaca, a da se ne ubijam od posla. I sve to samo zato što sam dobro birala. Ne žele svi bogati muškarci poklanjati novac svojim partnericama.

Mukotrpan je ‘posao’ izabrati one koji to žele, mukotrpan je ‘posao’ zadržati ih, navesti da te zavole, taktizirati, biti dobra ljubavnica i fina djevojka istovremeno. Zato smatram da je biti sponzoruša zapravo jedna vrsta neprestanog rada i ‘hodanja po tankoj žici’. I zato želim reći da sve što danas imam, ja sam pošteno zaradila”. (Naj portal)

 

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending