Pratite nas

Sudbine

Suvad Tutnić drugi put izbjeglica: DEVEDESETIH SA ŽENOM UKRAJINKOM IZBJEGAO U UKRAJINU, DANAS IZ UKRAJINE IZBJEGAO U BOSNU

Published

on

Prvo je iz Bosne izbjegao u Ukrajinu. Sada je iz Ukrajine izbjegao u Bosnu. Kada je u avgustu 1992. godine iz Zenice otišao u Donbas, sa sobom je ponio samo putnu torbu sa odjećom. U Severodnjecku je zasnovao porodicu, kupio stan i automobil. Onda je, opet, morao nazad.

„Sve osim porodice je ostalo. I automobil, i stan. Ponio sam samo putnu torbu. Iste je boje kao i ona od prije trideset godina. Rat me je otjerao tamo, rat me je vratio kući“, kaže za Istragu Suvad Tutnić.

Rođen je u Željeznom Polju kod Zenice. Onda se, čim je postao punoljetan, preselio iza “željezne zavjese”. Radio je u Sovjetskom savezu. Bio je stolar i terenski radnik. U proljeće 1992. godine vratio se u Zenicu. Na putu prema kući probio se kroz nekoliko barikada. Rat između Armije RBiH i HVO-a tada još nije bio počeo. I zato je u avgustu 1992. godine mogao preko Splita otići iz bosanskog pakla. Skrasio se u Severodnjecku, na istoku Ukrajine.

„Tu smo zasnovali porodice“, reći će mi početkom februara u hotelskoj kafani u Severodnjecku.

Ruska ofanziva samo što nije bila počela. Ali, Suvad, Jasmin i Semir su bili ubijeđeni da nema rata. Tada su bili samo Bosanci koje je rat u BiH otjerao na istok Ukrajine. Devedesetih su bili izbjeglice. Onda su postali domicilni Ukrajinci. Suvad je oženio Ukrajinku i dobio sina. Iz ljubavi prema domovini, sinu će izganjati bosanski pasoš. Bitna odluka, ispostavit će se kasnije.

Devet sati vožnje je potrebno da iz Kijeva automobilom dođete u Severodonjeck, grad u regiji Luhanjska. Bosanci iz Misije OSCE-a uputit će me na Bosance koji žive u Severodonjecku. Bio je početak februara, odnosno noć prije nego što će američki zvaničnici objaviti tačan datum ruskog napada na Ukrajinu. Suvad je bio miran. Sjeća se 2014. godine, i ofanzive proruskih paravojnih formacija iz navodne Luhanjske narodne republike. Ali prave emocije mu budi sevdalinka koju je na svom telefonu pustio drugi Bosanac.

„Ovo mi slušamo stalno“, kaže Suvad dok u pauzama gleda u telefon na kojem se vrte snimci sa sarajevskog koncerta Safeta Isovića.

Sutradan su već objavili da će Rusija napasti. Suvad se nije pojavio u turskoj kafani u Severodonjecku. Semir i Jasmin jesu. Iste noći, skoro do zore, Semir se, uz hladnu pivu koju je ispijao na još hladnijoj klupi ispred našeg hotela, dvoumio da li s nama da krene za Sarajevo. No, ostao je. Od sudbine se, kaže, ne može pobjeći.

U bosanskom ratu su mu ubili oca i brata. Jednog su ubili pripadnici HVO-a, a drugog pripadnici Vojske RS. Semir je već tada bio u Ukrajini. Tamo je upoznao i Suvada Tutnića. I Semir i Suvad ostali su u Severodonjecku, vjerujući da Rusija neće napasti.

„Uspio sam se vratiti“, kaže nam Suvad Tutnić ove sedmice.

Trenutno je u Žepču, u kući svog brata. Drugi put u životu  je izbjeglica.

„Severodonjeck je sravnjen sa zemljom. U onom turskom restoranu gdje ste sjedili sad se dijeli humanitarna pomoć“, objašnjava nam.

Iz grada u koji je izbjegao ’92, Suvad je izbjegao 2022. Rusku agresiju njegova supruga, rođena Ukrajinka (zamoljeni smo da ne objavljujemo njeno ime), dočekala je u Harkovu. Bila je kod njihovog sina koji je web dizajner.

„Bili su u dijelu Harkova prema Rusiji. Ostali su na prvoj borbenoj liniji“, priča nam Suvad.

On je bio u Severodonjecku. Tri puta je pokušao doći do Harkova, ali nije uspio.

„Krenuo sam drugog dana napada automobilom. Ali sam čuo da su ruski diverzanti minirali puteve i da je jedna porodica autom naletjela na minu. Svi su poginuli“, prepričava Suvad.

U Severodonjecku je čekao šansu da izađe vozom, sa stanice u Lisičansku, gradiću udaljenom nekoliko kilometara od njegove kuće.

„Pio sam kafu oko pola 9 ujutro kada je na viber grupu došla poruka da voz kreće u 9. Uzeo sam samo jednu torbu i dokumente. Automobil je ostao u garaži.

Odvezao me šurjak do stanice“, govori nam sada sa sigurne adrese.

Ali kada je došao na stanicu u Lisičansku, Rusi su počeli granatirati. Od 9 ujutro do 5 popodne bio je skriven u propusnoj cijevi. Voz je krenuo kasno navečer i vozio je bez svjetala.

„Izašao sam na prvoj stanici poslije Harkova. Autobusom sam se prebacio do Dnjepropetrovska. Supruga i sin su krenuli s crvenim križom prema tom gradu. Našli smo se u Dnjepru, ali nismo mogli dalje vozom“, kaže Tutnić.

Onda se desilo čudo. Suvada je pozvao Zehrid Višća iz Olova.

„Poznajemo se. On je živio i radio u Dnjepru i uspio je s porodicom izaći prije samog napada. Rekao mi je da odem do njegove punice i da uzmem ključeve od automobila njegove supruge i da krenem za Bosnu“, zahvalno će Suvad.

Tri noći su Bosanac Suvad, njegova supruga Ukrajinka i sin ukrajinski Bosanac, automobilom Ukrajinke udate za Bosanca vozili ka Lvivu, gradu na zapadu Ukrajine.

„Ljudi pored puta su nam pomagali i hranili nas. Sve do granice sa Poljskom“, prepričava Suvad.

Bosanski pasoš tada je postao dragocjen. Ukrajinu mogu napustiti samo žene, djeca, starci i stranci. Za Suvadovu suprugu nije bilo problema. Suvada i njegovog sina je spasio pasoš Bosne i Hercegovine. Tako su napustili Ukrajinu. Sin je ostao u Poljskoj. Suvad je sa suprugom i jednom putnom torbom došao u Žepče kod Zenice, odakle je prije trideset godina, sa jednom torbom krenuo u Ukrajinu.

„Čuo sam da se i Jasmin spasio. Eno ga u Austriji. Semir je ostao u Donbasu. Živ je”. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending