Postoji nekoliko vrsta đavola, a znamo ih po imenima: Lucifer (poznat kao gospodar đavola), Belzebub i Popilije (đavo sreće) i ludi đavo. Ludi đavo je najgori od svih. U Samoboru ga zovu i „đavo“ ili „šent“, a u Gradišću „markaj“, „malik“ ili „maslak“. Pobožni ljudi, posebno žene, nisu voljeli da izgovaraju riječ đavo jer nisu htjeli da je slučajno prizovu, već su govorili „nečist“, „nečist“ ili „nečist“.

Đavoli i šurovanje sa njima, često su bili objašnjenje nečijeg iznenadnog uspjeha ili neuspjeha, sreće ili nesreće, ili bilo čega što čovek nije mogao da objasni.

Kako uhvatiti đavola

Đavolja imena su bila velika tajna, a ni oni se nisu prozivali. Ako bi neko čuo đavolje ime, on bi stekao kontrolu i vlast nad tim đavolom i mogao bi da ga pozove kada mu bilo šta zatreba od njega. Bio je to jedan od najlakših načina da se đavo uhvati, obuzda i zatvori u podrum. Čovjek je morao da bude oprezan, jer je bilo divljih đavola koji se nisu mogli obuzdati ili bi odgovarali samo tri puta, a poslije ta tri puta čovjek bi, ako bi pretjerao, ostao sa izvučenim jezikom.

Mnoge imućne porodice u Samoboru vjerovale su da je ovo bogatstvo stekao član porodice koji je uhvatio đavola i držao ga zatvorenog u podrumu odakle nije mogao pobjeći, lukav kao što je bio. On bi ga hranio, a đavo bi mu dao svoj novac zauzvrat. Đavo je ponekad bio hranjen i po nekoliko generacija u porodici, ali bi on pobjegao jer mu je to bilo dosta ili bi jednostavno zaboravili da ga nahrane i on bi razbio prozore, rasturio i pocijepao cijelu kuću. Ako bi se malo dijete zateklo u kući tokom njegovog divljanja, on bi ga stavio u vreću i odnio sa sobom u šumu i nikada mu se više ne bi moglo ući u trag.

Ljudi koji su pokušali da krenu njihovim stopama rekli su da im nikada nisu našli kraj jer đavo za jednu noć može da ode onoliko daleko koliko jedan čovjek stigne u životu.

Mogli su se vidjeti đavoli kako suše svoj novac u obliku dječaka na raskrsnici, ali čim bi se približili gubili bi đavola, njegov novac i čaršaf na kome ga je osušio.

Đavo često zna da zavara čovjeka, glumeći sveta bića, poput anđela i slično, na taj način davaće čovjeku šta želi ali se odjednom može preokrenuti i uzeti od čovjeka sve pa čak i zdravlje ili život.

 Duša kao zalog

Vještice su umjele da prizovu đavole u razne svrhe, najčešće da pozajme novac ili da im otkriju neke mračne tajne. Za svaki zajam davali su prst ili ponekad dušu kao zalog.

Ko god je odlučio da prizove đavola, morao je da bude u krugu nacrtanom na zemlji blagoslovljenom ljeskovim grmom koji je rastao godinu dana. Krug se iscrtavao na raskrsnici isključivo na Veliki Petak, a bičem se iscrtavao što je moguće dalje da se đavo ne bi dohvatio čovjeka. Broj ljudi u krugu ne bi trebalo da bude paran. Osoba bi prvo tri puta zviždala prstima. Tada bi počeli da dolaze svakakvi strahovi (velike zmije, strijele bi počele da gađaju čovjeka. Tri straha treba izdržati, a četvrti dolazi đavo koji pita šta ovaj hoće. Čovjek je odgovorio đavolu i on se ponudio da mu da novac, ali za cijenu jedne duše.

Ako je u krugu tri ili pet ljudi, svako mora da obeća jednu dušu. Ako čovjek od straha izađe iz kruga, ništa ne vrijedi. Ako želi da mu đavo ispuni želju, mora ostati u krugu i da istrpi sve što se događa oko njega.

 Cvijetni novac

Na Jovandan i novogodišnji petak, a posebno na božićne praznike, vidi se kako iz zemlje gori plamen. Prema narodnom predanju, to ukazuje na procvat novca koji je tu davno zakopan, a najvjerovatnije su ga zakopali đavoli. Osoba koja želi da iskopa novac neka ode sama ili sa više ljudi oko ponoći i kopa. Prilikom kopanja ne bi trebalo da se spusti glas i da se ne pravi buka inače novac ili blago ide dublje u zemlju.

Ako je uključeno više od jedne osobe, broj osoba mora biti neparan. Tokom iskopavanja novca, svakakvi strahovi će mamiti ljude da progovore. U slučaju da strahovi uspiju da zastraše čoveka, novac bi pao duboko u zemlju i do njega se više ne bi moglo doći.

Plamen gori u različitim bojama da bi se identifikovalo kakvo je to blago. Ako je plamen plav, ispod njega je zlato. Srebro je pod plamenom koji je srebrnobeo. Ako kamen gori slabo ispod, to je papirni novac.

Da novac ne bi potonuo na dno tokom kopanja, blagosloveni broj ili hljeb se može staviti na vatru da izgore.

U slučaju da je pronađeni novac pripadao đavolu, ne smije se dirati, jer ko ga prvi dotakne platiće životom. Da bi se to spriječilo, ljudi bi sa sobom ponijeli stare kuke da ih vežu za sanduk i jurili bi ga kako bi pomjerili blago što je dovelo do smrti životinje. Tek tada su ga drugi mogli bez opasnosti dodirnuti.

Đavo uvijek obilježava taj novac i obično se ne vidi golim okom. Kada se kasnije plaća tim novcem, treba paziti sa kim se trguje jer đavo može da prepozna njegov novac, a ako ga prepozna, slijedi gadna osveta.

Još od predanja koje je narod ovih krajeva bilježio, i riječju i pisanjem, javlja se i đavo, odnosno njegove sluge. Prisutni su kao narativni element, opomena i objašnjenje, vjera u njihovo postojanje bila je i opravdanje za brojne progone vještica, vrača i svih onih koji su, kako je narod tvrdio, sklopili pakt u kome su žrtvovali dio svoje duše u zamjenu za bogatstvo i moć materijalnog svijeta. (Najportal)