Pratite nas

Sudbine

Ponosna na brkove: BULJE MI U OBRVE KAO DA IMAM “TREĆU GLAVU”, ALI BAŠ ME BRIGA

Published

on

Eldina Jaganjac (31) iz Kopenhagena u Danskoj odbija obrijati brkove i obrve iako joj muškarci na ulici dobacuju uvrijedljive komentare, rekavši kako joj taj njen hrabar pristup pomaže da ‘otjera’ potencijalne loše partnere.

Ne smeta joj ni kada joj kolege u mraku upute pozdrav “Dobro veče, druže majore”!

Eldina koja je porijeklom iz BIH, je odrasla u malom gradu u kojem se očekivalo da se svi uklope i izgledaju slično. Kako je postajala starija, frustrirala je činjenica da se od žena očekuje da troše više vremena i novca na održavanje svog izgleda pogotovo u uklanjanju dlaka.

U decembro prošle godine je odlučila da više neće čupati dlake između obrva i uklanjati dlake na gornjoj usni, a time je shvatila da se samo osjeća manje ženstveno zbog društvenih očekivanja. Nju više nije briga kako izgleda ili što drugi ljudi misle o njoj, ali priznaje kako joj muškarci na ulici viču ‘čupaj to’ i također, primjećuje kako joj bulje u obrve kao da ima ‘treću glavu’.

Kad je riječ o izlascima, Eldina svoje dlake smatra blagoslovom, a s druge strane to znači da će odmah ukloniti sve ‘konzervativne’ potencijalne udvarače koji se uplaše njenog izgleda.

Nedavno je na Instagramu objavila priču u kojoj je komentirala:

‘Nisam pričala samo o spojevima, kao da je jedini cilj žena u životu da se udaju’.

“Prije nego što sam dopustila da mi jedna obrva izraste, osjetila sam da postoje izuzetno ograničene mogućnosti kako bi žene trebale izgledati. Ako se muškarac ne brije i ne čupa obrve, niko to ne primjećuje i ne komentira, a to nije ništa neobično. Baš kao i mnoge druge žene, i sama sam ponešto naučila. Na primjer, nekad se nisam osjećala ugodno kad bih izlazila vani, osim ako moje obrve nisu bile počešljane, male i počupane, i ne bih išla u teretanu ako mi noge nisu obrijane. Sad sam se odlučila skoncentrisati na zadatke i ciljeve koje moram učiniti, a manje na to kako izgledam dok ih radim i sviđam li se ljudima ili ne, jer ih vjeroatno više nikad neću vidjeti, i ako hoću, nije me briga – kaže Eldina.

Kada je prestala čupati obrve i brijati brkove, njeni prijatelji su prihvatili novi izgled, a neki uopće nisu ni primijetili.

“Imala sam ljudi koji su mi prilazili na ulici govoreći mi da je to kul dok je bilo i nekoliko onih koji su se derali na mene. To je u početku bilo neugodno, ali ako neki ljudi nemaju šta drugo raditi nego vikati na nepoznate ljude, neka tako bude. Da, nekoliko tinejdžera mi je vikalo na ulici, ali ništa bitno. Mislim da je teško razumjeti rodne uloge dok ste tinejdžer i dok odrastate, pa mislim da to što žena radi nešto što se smatra manje ženstvenim zbunjuje tinejdžere pa oni to ne mogu ni razumjeti. Primijetila sam kako nekoliko odraslih muškaraca ‘bulji’ u moje neobrijane noge i moje obrve kao da imam treću glavu – objašnjava Eldina.

Eldina se osjeća samopouzdanije nego ikad jer se ne boji izdvojiti iz mase, ali naglasila je kako bi ljudi trebali raditi ono što im je prirodno ako se zbog toga osjećaju ugodnije.

Nedavno je na Instagramu objavila priču u kojoj je komentirala: ‘Nisam pričala samo o spojevima, kao da je jedini cilj žena u životu da se udaju’.

“Radite što vam je ugodno i pravi prijatelji ostat će uz vas. Društvo je nametnulo takve ideje, tako da se žene koje imaju dlake po tijelu smatraju manje ženstvenijima. U mnogim dijelovima svijeta žene imaju vidljiviju i tamniju kosu i dlake, te ih se sili da mijenjaju svoj izgled da budu više ženstvenije. Da bismo bili vizualno prihvaćeni moramo potrošiti više novca nego muškarci, a mislim da to nije fer. Moramo sei postaviti pitanje: Zašto mi kao žene smatramo važim uklanjanje dlačica? Ima toliko bitnijih i važnijih stvari za usredotočiti se, a to sigurno nisu dlake – tvrdi Eldina za The Sun.(Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending